Bilo je to devedesetih. Nekima od nas premladima činilo se kao da je rat provalio niotkud. Kao novinarka s prvih linija, gledala sam ga u oči. U njima nije bilo ničeg ljudskog. Samo orgijanje zla.

Kad je rat završio, ostadoše neke nevidljive rane. Potištenost. I muk. Duša i tijelo vapili su za iscjeljenjem. A jedino što bi ih imalo moć zacijeliti bili bi odgovori na pitanje: kako se rat pretvara u mir, tuga u radost, strah u povjerenje, mrak u svjetlost? Znam, previše pitanja. Ali možda je na sve njih samo jedan odgovor… kojeg bih dobila… samo kad bih znala… tko sam?

Neka neumoljiva sila u meni beskompromisno je tragala za spoznajom. O sebi sam doznavala kroz odnose i situacije, čitanja i učenja.

Susretala sam fantastiče ljude. Intervjuirala skitnice i nobelovce, umjetnike i znanstvenike, sportaše, političare i osobenjake koji su promišljali odgovore na tisuće mojih pitanja o stvarnosti, prividima i mitovima našeg postojanja: životu i smrti, strahovima i strastima, ženama i muškarcima, erosu i ljubavi, tijelu i duhu, vjeri i religiji, čudima i čudesnom.

Na stotine igrača sam pitala: tko si ti? A zapravo sam htjala čuti: tko sam ja?