Trebaš biti lud da objaviš knjigu? Zbunjen? Normalan? Ne! Normalan nikako…
Na Interliberu je takva koncentracija genijalnih knjiga, da je stvarno nužna dobra doza ludosti pa da se usudiš investirati u knjige i povjerovati da tvoja kap nešto znači u tom moru neodoljivih naslova… Paradoksalno, ali ono što te ipak ohrabri na tu ludost su, zapravo, bestselleri. Naime, u mnogima od njih sadržaj je… hm… tanji od papira na kojem je tiskan! Kako takve knjige mogu postati hitovi!?
Hitovi nisu slučajni. Oni su projektirani. Bestsellerom ne postaje najbolja knjiga, nego ona koju je najlakše plasirati, odnosno ona koja se može prepričati u tri rečenice. U takve knjige izdavač najviše ulaže, PR ih gura, algoritmi dižu, knjižare im daju izloge, mediji promoviraju. Izdavači favoriziraju „sigurne“ autore – one koji zadržavaju čitatelje u zoni blažene nekritičnosti. Jer takvi su autori bezopasni. Ne diraju u instalirana uvjerenja. Ne razbijaju iluzije. Ne bude svijest…
Ne postaje hitom najbolji autor – nego onaj kojeg sustav prepozna kao dobru investiciju korisnu trendu. A dubina nije u trendu. Ona smeta. Jer mijenja. Sustav ne voli ono što budi – voli ono što odvlači pažnju i zabavlja. I zato se sitne misli prodaju kao veliki hitovi. Stoga današnja hit knjiga izgleda kao Instagram na 300 stranica. Zato hit nije mjerilo kvalitete, nego simptom vremena. Bestseller nije “narod izabrao”. Narod izabere ono što mu se stavi pod nos na deset štandova…
Književni hitovi su sistem kontrole kolektivne misli.
A kolektivno ponašanje kontroliraju glazbeni hitovi.
Scena je puna talentiranih glazbenika. Ali kvaliteta sama po sebi nikada ne probija zid. Uvijek postoji nevidljiva infrastruktura urednika, producenata, diskografa, vlasnika radijskih mreža, marketinških timova, medija, kulturna klima, trendovi i politički interesi, čiji agenti odlučuju što postaje mainstream… Međutim, takvi igrači mogu pogurati samo ono što već ima masivnu unutarnju vibraciju u ljudi. Uvijek se radi o kombinaciji autentičnog glazbenog impulsa i sustava koji ga pojača.
Najbolji primjer za to su Beatlesi. Oni su imali ogroman talent – ali netko im je morao otvoriti vrata. Oni nikada ne bi postali svjetski fenomen da nisu bili dopušteni i pogurani kao psihološko-socijalni projekt koji je donosio sliku nove mladosti i potrošačke kulture (što je stvaralo ogromne profite industriji), kanalizirao energiju bunta s ulice u glazbu (što je bila socijalna nužnost), te odvraćao generaciju od rata (što je u tom trenutku bilo politički korisno)… Svaki veliki kulturni fenomen je kombinacija talenta i dozvole. Aussweiss, bitte…
Zahvaljujući eksperimentu s Beatlesima, sustav je naučio držati mase pod kontrolom. To radi i danas – samo drugačijom glazbom. Moderna glazbena industrija je prigušila ton, a pojačala njezin hiperseksualni vizual. Sve je vruće, golo, vibrirajuće. To odvlači pažnju s poruke, teksta i emocija, te normalizira emocionalnu prazninu. Tako plasira trend tjelesne hiperstimulacije, omalovažavanja bliskosti, osjećajne površnosti, mentalne plitkosti i otuđenja. Drugim riječima, današnji hitovi proizvode publiku koja gleda, a ne vidi; sluša, a ne čuje; želi, ali ne osjeća… Ne stvara publika hit – hit stvara publiku.
Glazbeni hitovi su sistem kontrole kolektivnog uha. Filmski hitovi su kontrola dodira sa stvarnošću. Mehanizam je isti, samo još skriveniji i sofisticiraniji.
Ne odlučuje publika koji su filmovi „veliki“. Publika vidi ono što joj se pusti da vidi. Programiranjem ukusa bave se velike produkcijske kuće, distributeri, mediji, streaming platforme, algoritmi, memi, Tik-Tok, festivalski odbori. Pobjeđuju filmovi koji neće naljutiti nikoga, a koji odgovaraju ciljevima korporativnih oglašivača. Zato su dobitnici nagrada često politički sterilni, emocionalno hladni, ali „ispravni“ – filmovi koje publika jedva preživi do kraja. Glup film – predvidiva zarada; kompleksan film – riskantna zarada. A filmska industrija voli film koji se može prodati u sto zemalja. No, s obzirom da je publika – gle čuda! – „umorna“ i „preopterećena“, nudi joj se sadržaj koji ne traži razmišljanje, nego još dublji san…
Moda je pak, ogoljeni primjer umjetno proizvedenog ukusa. Revije visoke mode nemaju veze s ljepotom, estetikom, divotom tijela, proporcijama, stilom, ženstvenošću i muževnošću. To je ritual moći i dominacije. Nakaznost je namjerna. Što je kolekcija bizarnija – to je više besplatne medijske pažnje. Ne skrivajući aroganciju i prezir, piste poručuju: „Mi određujemo što vam se sviđa – a vi ćete to kupovati! Ako ti danas pokažemo nakazno – sutra ćeš nositi nakaradno! Ne zato što ti se zaista sviđa, nego zato što smo te estetski pokorili.“ Jer moda je kontrola kolektivnog oka…
I dok su nekada urednici i producenti drmali svijetom, danas imamo nove gatekeepere – algoritme. On odlučuje hoće li te vidjeti 30 ljudi ili 30 milijuna ljudi; hoće li tvoj glas doprijeti do publike ili neće. Ako te algoritam zavoli – postaješ globalan. Ako te ne voli – možeš biti genije, ali ostaješ nevidljiv.
Algoritam je postao jedan Veliki Tata za čiju ljubav i pažnju svi kleče, mole i bore. A ponaša se k’o osvetoljubivi Bog iz Starog Zavjeta. Ako osoba javno ne pripada ni jednoj grupi koja je algoritmu isplativa, Tata-Mata je stavi pod shadow mehanizama. Ne kaže: „blokirao sam ga“. Samo ga utopi u tišinu.
Ako umjetnik previše propituje sustav, dira u osjetljive teme, ne sluša „savjete odozgo“ ili je, ne daj Bože, radikalan – onda ga Tata-Mata jednostavno stavi pod cancel kulturu. U prijevodu – giljotinu. U roku od par sati uništi mu sve što je u životu gradio. Cancel kultura je najbrutalnije oružje moderne kontrole.
No, osim kazne, dijeli i nagrade. Tata-Mata nagrađuje one koji se poslušno i fotogenično uklapaju u potrebnu sliku svijeta. Takvima će dati promotivni prostor, reklamu, festivali će ga nagrađivati, mediji voljeti, publika obožavati. Bit će stavljeni na tron! Jer algoritmi modeliraju svijet tiho, „bez prisile“ – ali s vrlo jasnim posljedicama.
Publici će se činiti da je Tatin ljubimac „uspio preko noći“. No, u stvarnosti, to je bila odluka „ljudi za stolom“. Jer da, algoritmi imaju svoje arhitekte. To su timovi unutar platformi koji određuju ideološke smjerove. Oni eksplicitno odlučuju koje teme su „osjetljive“, koje poželjne, koje se guše, a koje potiču. Oni kreiraju što ćeš čitati, slušati, gledati, što ćeš kupovati, o čemu ćeš misliti i kako ćeš osjećati. Svijet pleše kako oni sviraju. Oni su ta nevidljiva arhitektura koja propušta, pojačava, usmjerava i na taj način odlučuje tko postaje glas vremena.
Svrha književnih bestsellera, glazbenih hitova, filmskih zvijezda ili modnih ikona je biti glasnogovornicima globalnog narativa. Što je narativ? Narativ je ono što kontrolira što smije biti istina, što ljudi misle da je dobro, što misle da je napredno, što misle da je vrijedno, što misle da je identitet, što misle da je izbor, što misle da je sloboda… Narativ određuje, ne samo što misliš – nego što ti je uopće moguće pomisliti.
Kontrola narativa je moć nad nesvjesnim kolektivnim umom i najviši oblik upravljanja percepcijom. Oni koji kontroliraju narativ, ne moraju kontrolirati ni politiku, ni vojsku, ni novac, ni tehnologiju jer svi ti sustavi igraju u njihovim narativnim okvirima. Čijim? Narativ određuje sam vrh piramide moći. Ali je on tako visoko da je zaklonjen oblacima. I ne fura se na novac…
Drugim riječima, ako kontroliraš narativ, onda od laži možeš napraviti istinu, od istine teoriju zavjere, od trivijalnosti vrijednost, od praznine identitet, od gluposti znanstveni konsenzus, od nečijeg mišljenja govor mržnje, od govora mržnje slobodu govora, od modnog kiča avangardu, od običnog scenarija oskarovski film, od prosječnog benda fenomen, od čudnjikave knjige svjetski bestseller, od nečitača knjiške konzumente…
I tako… sjedim ja na Interliberu i pijuckam. S jumbo plakata netremice me promatra autor jednog bestsellera, čije je ime ispisano velikim, zlatnim slovima… Zar ja, koja nisam mainstream, koja ne surađujem s dogmama sustava, zar ja da objavljujem knjige!? I borim se s narativom? Ah… šašava… ali totalno…
Istovremeno, kroz glavu mi prolazi razgovor s ikonom glazbene scene koja mi se požalila da su je, nakon 65 godina sjajne karijere, proglasili diskografski neuspješnim izvođačem! Ona je bila potištena. Ja oduševljena. Super! Bolje biti kultna figura nego hit klaun! Babuške su na trenutak za mase, a boginje za generacije!
I tako, gledamo se hit autor i ja…
On mrtav-hladan… A ja cool…
Jbg, meštre… nije zlato sve što bljesne…