Na akademiji za bogove i boginje nema nastavnog plana i programa, učitelja i učionica, ocjena i kazni. Zapravo, u toj školi gotovo da nema ničeg od onoga što se inače u društvu poima kao škola.
Škola za bogove i boginje nije neko određeno mjesto. Svako mjesto na koje nas život odvede je najbolje mjesto za učenje. Tako da je ta škola više putovanje nego neka zgrada. A na putovanju kroz prirodu stvarnosti nema plana i programa jer božanskom svijetu nije imanentno programiranje, a najmanje obrazovno!
U školi za bogove i boginje nastavni sadržaj ovisi isključivo o smjeru u kojem je krenula znatiželja i zanimanje učenika. I zato na tom putovanju nema učitelja. Ili preciznije, nema onih koji su zaduženi za copy-pasteiranje podobnih informacija. Postoje samo vodiči. Njihova je zadaća da dovode eksperte i odgovaraju na pitanja učenika. Ali ne gotovim odgovorima, već novim pitanjima koja usmjeravaju dijete na njegove unutarnje istine.
Vodiči su tu da još više rasplamsavaju njihovu glad za znanjem i uzbuđenje dok otkrivaju svijet koji ih okružuje. Oni su tu da uvećavaju njihovo samopouzdanje i samopoštovanje dok savladavaju izazove učenja i rasta. Oni su tu da uvećavaju njihovu radost dok otkrivaju talente s kojima su došli. Oni su tu da uvećavaju njihov osjećaj sigurnosti i mira dok otkrivaju kozmički red i sklad. Oni su tu da uvećavaju njihov osjećaj vrijednosti dok otkrivaju svoju svrhu i viziju.
Ocjene!?! Tko je taj koji može ocjenjivati razna lica Boga kroz posebnost svakog djeteta?
No, još je važnije pitanje da li bi se takav učenik, jednog dana, mogao uklopiti u tržište rada i sistematizaciju radnih mjesta vladajućeg sustava? Bojim se da bi to za njega bila nekoliko brojeva manja cipela. Naprosto bi se raspala pod njegovom veličinom. Ne, uznički sustav matriksa jednostavno ne bi izdržao veličinu i snagu takvog učenika.
Pukao bi.
Baš mi je žao…