Babuška nema kontakt sa stvarnošću. Između nje i stvarnosti stoji izolacijsko tijelo emocionalne boli. Iz tog je razloga babuška u neprestanom nesporazumu s okolinom. Ona ne čuje – ona misli da je čula. Ona ne vidi – ona misli da je vidjela. Ona ne osjeća – ona misli da je osjetila.
Posve je isključena od stvarnosti. I zato je nesigurna, uplašena, izgubljena. Energiju nadoknađuje od – djece! Iz njih je u stanju manipulacijom isisati i zadnju kap zadovoljstva, samosvijesti, snage, radosti, samopoštovanja, života i sve drugo što sama nema.
Diskonektirana od stvarnosti, babuška ne može vjerovati sebi pa se oslanja na autoritete. Uvijek će se prikloniti uobičajenom i većinskom mišljenju. Bez njega ona nema svoje mišljenje i stav. I zato se nikada neće pobuniti protiv njih. Dapače, bit će njihova odana poslušnica. Besprijekorno će provoditi naloge samo da bi je netko pogladio po glavi. To joj je duševna satisfakcija zbog koje će dužnostima dati primat nad ljudima i osjećajima.
Zapravo, da bi postala što učinkovitiji kotačić u mehanizmu sustava, omalovažit će i ignorirati sve što bi je moglo oplemenit i uljudit. Takvim će bezdušnim služenjem ostvariti napredovanje. To će joj dati osjećaj važnosti, kao supstitut za diskonekciju sa stvarnim unutarnjim osjećajem vrijednosti.
Osim na autoritete, babuška se oslanja i na stvari. One su njezina sigurnost jer joj služe kao orijentir u hijerarhiji moći. Voli ih više nego ljude. Zapravo, ljude prezire. Pretjerana ljubaznost samo je maska. Sve je gluma i laž.
Autoriteti, napredovanje kroz piramidu moći sustava i statusni simboli, uvjet su opstanka babuške u mraku u kojem živi. No, u međuljudskim će odnosima ona uvijek biti žrtva. Diskonektirana od svjesnog odabira stvarnosti, nije u stanju uvidjeti vlastitu odgovornost za ono što joj se događa. I zato joj je uvijek netko drugi kriv za sve. Čak i kada uspije priskrbiti bogatstvo i blagostanje, ona je usred njega samo jadnica koja se žali.