„Velikim manevrima u tijesnim ulicama“ Roki si je, prije dvadesetak godina, priskrbio lažnu mirovinu. Iako je tada tek prešao tridesetu, uspio je uvjeriti sve moguće komisije da je nesposoban za rad. Dobio je podugačku listu tajanstvenih i šifriranih dijagnoza koje se sve zajedno mogu svesti na jednu od najopakijih balkanskih boleština stručnog naziva „ljenčina“.
No, ono što spinuje zdrav razum je količina usamljenica koje su ljenčinu spremne sponzorirati dok ga spašavaju od samoga sebe, zaliječe mu ranjenu dušu, prosvijetle ga, promijene i navedu da ih zavoli. I ne samo da ga sponzoriraju, one mu prinose jelo, tijelo i odijelo, ponosno ga vozikaju okolo, čiste za njim kada se verbalno uneredi na javnom mjestu, ušuškavaju ga i uspavljuju sisom u ustima. Takav, sav nemoćan, bespomoćan i nikakav, jednostavno je neodoljiv nekim babuškama. Kakvim? U ovom slučaju dobrodržećim i dobrostojećim intelektualkama koje su, zbog svoje uklopljenosti u društvenu normu, nekako promakle dijagnostici.
- Ne smeta te što te žene sponzoriraju? – pitam ga.
- A joj… ne znaš ti kako je meni teško… – zavapi Roki.
- Vidim! Al’ dobro se držiš.
- A gle, one su te koje su uvjerene da su psihoterapeutice pune ljubavi.
- Pa jesu li?
- Ma kakvi! One su samo dobre investitorice. Trampe svoj očaj za privid ljubavi. Jer kada je žena sponzoruša, to znači da je očajnica. Ali kada je žena sponzorica, to znači da je očajnica na kvadrat. A ta, kao i svaka druga emocionalna dijagnoza koja se stavlja na tržište samaca – ima svoju cijenu! I ja ću je platiti…
- Što to znači?
- „Ženit ću se ja-a, žena mi treb-a, koja znade svašta radit, a ja ću se GOSPODARIT, po tom Somboru…“ – zapjeva mi Roki.
- Sram te bilo!
- A gle… sram me je. Ali mi je lijepo. I nemoj ti sad okolo pričat o tome… nemoj nikome reći.
- Neću ja to nikome reći. Ja ću to SVIMA reći!
- Onda mi barem nemoj objaviti ime.
- Neću. Objavit ću ti OIB.
- Ma daaaj, samo sam se zezao…
- „Don’t fuck with writers – we’ll describe you!“
Roki je lijen. Ali nije glup. Zahvaljujući balkanskom apsurdu, Roki je uspio naplatiti svoju lijenost dva puta: prvi puta mirovinom koja je u rangu prosječne plaće, a drugi puta sponzoricom koja se sažalila nad njegovom mirovinom. To se zove lukavost. Inače, „lukavost je inteligencija onih koji inteligencije nemaju“. Drugim riječima, Roki je nagrađen za lijenost! I sve dok je tako, nema šansone da od nje odustane.
Međutim, ova nagrada ima svoju cijenu. Da bi se opravdao pred svijetom za nerad, on dvadeset godina, svakome koga sretne, nabraja sve svoje dijagnoze, pokazuje popis lijekova i prenosi svaku riječ puuustih doktora. No, i unatoč tome, u svoju fantomsku bolest nije uspio uvjeriti nikoga – osim sebe! Rezultat: Rokijev život se raspada. Pao je u depresiju!
Ma koliko god bila rasprostranjena, lijenost nije bezazlena. Ona je simptom nečeg značajnijeg. Iako se lijenčine doimaju kao bačene krpe, u lijenost padnu oni koji se ne znaju opustiti. Zato su ljenčine uvijek umorne. Od čega!? Umor dolazi od nemira. Nemir dolazi od straha. Strah dolazi od nemoći. Nemoć dolazi od nesvijesti. Nesvijest dolazi od traume. Osoba koja je u nesvijesti je žrtva života. I zato se osjeća nesigurno i napeto pa reagira nasilno. Onaj koji se osjeća nemoćnim je disfunkcionalan, stoga neuspješan i shodno tome nezadovoljan. Samo mrzi, zavidi i traži izgovore. I zapravo, da… lijen čovjek je bolestan čovjek.
Trauma je prvotni uzrok bolesti duše i tijela. Njezin protuotrov je svjesnost, i to svjesnost u svemu: od trenutka kada ujutro otvoriš oči i odabereš prvu misao, svjesnosti daha kojeg udišeš i izdišeš, okusa, mirisa, dodira, zvuka, glasa, hoda, činjenja… pa sve do misli koju odabereš za ulazak u san. Za ovakvu budnost je potrebna pažnja. Pažnja nije za lažnjaka. Pažnja je za stvarnjaka.
Kad si svjestan onda si stvaran. Kada si stvaran onda stvaraš. Stvaraš svoja iskustva. Čista pažnja pročišćava iskustvo. Traumom iskrivljena pažnja hrani patnju. Patnja je dio matriksovog polja kolektivnog nesvjesnog. Živjeti nesvjesno je stranputica. Svjesnost je put.
Svjesnost rađa mir. Mir rađa opuštenost. Opuštenost rađa usklađenost. Sklad rađa sigurnost. Sigurnost rađa zadovoljstvo. Zadovoljstvo rađa funkcionalnost. Funkcionalnost rađa kreativnost. Kreativnost rađa uspjeh. Uspjeh rađa zdravlje. Zdravlje je život. Zdravlje je sve.
Boginja je zdrava žena.
Na riječkoj tržnici radi jedna dama. Bez obzira je li kiša ili žega, ona svaki dan dolazi prodavati svoje cvijeće. Ovoj „prodavačici ljubičica“ 98 je godina tek. I ona radi. I ona može. A duplo mlađi Roki ne može. Pa mu se život raspada. Pao je u depresiju. Ne vidi izlaza. Osim da se ubije…
Roki se odlučio objesiti. Još samo korak i Smrt je tu. Evo je, dolazi u svojoj crnoj kukuljici s kosom u rukama. Ali umjesto da pokosi Rokijev život, Smrt zamahne kosom i presiječe uže za koje se Roki namjeravao objesiti. I dok Roki zapanjen sjedi na tlu trljajući uvrijeđenu stražnjicu, Smrt mu okreće leđa negodujući: „Je li!? Ti bi se ubio!? E pa nećeš! RADI!!!“