„Pun mi je kufer i tebe i tvojih ludih ideja“ puno je češća reakcija nego primjerice: „Puna mi je torbica vjere u tebe.“ Namjerno kažem „torbica“ jer u nju stane puuuno zrna goruščice… A, zapravo, htjedoh kasti da je tekst „Pigmalionska alkemija“ već dostigao 70.000 pregleda, a brojni komentari i dijeljenja odjekuju refrenom „Dovoljna je jedna jedina osoba koja vjeruje u tebe…“
Zašto su ljudi reagirali tako snažno?
Nije to bio samo tekst – nego dozvola za ranjivost… Moderna religija samodostatnosti „sam sebi budi sve“, oduzela je ljudima prirodno pravo da jedni druge trebaju. Ma koliko duhovno uznapredovala, ljudska bića ne mogu disati u vakuumu vlastitog ja. Nitko ne može biti sam u svom postojanju i sretan. Samodostatnost nije dokaz da si boginja, nego usamljena babuška. Snaga nije u samodovoljnosti, nego u toj svetoj, ljudskoj ludosti da vjeruješ i budeš vjerovan…
Vjerovati u sebe zahtijeva zrelost, suočavanje sa svojim sjenama i slabostima. Stoga, nije lako vjerovati u sebe – ali je tako lako vjerovati u drugoga. Kroz vjeru u drugoga kao da se odmaraš od sebe i pritom se prisjećaš kako je to kada netko vjeruje u tebe. A to svi trebamo. Možda zato što u svakome od nas još uvijek čuči ono dijete koje čeka da ga netko vidi i kaže: “Možeš ti to. Odlično ti ide. Bravo!”
Tako je govorila i Bryna…
Početkom 20. stoljeća, Bryna se iz Bjelorusije uputila prema Holandiji i muškarcu koji joj je obećao bolji život. No, umjesto u blagostanje, doputovala je u bijedu. Nije dobila muža koji voli, nego čovjeka koji bi na kartama prokockao svaku paru. Nikada joj se nije obraćao po imenu. Govorio bi joj: „Hej, ti.”…
Bryna nije znala ni čitati, niti pisati. Ali je znala raditi. Prala je rublje dok joj ruke ne bi popucale do krvi. Čistila je, preživljavala, rađala i odgajala djecu. Kad bi nestalo novca za hranu, odlazila bi mesaru i molila za ono što su drugi bacali – kosti. Satima bi ih kuhala i razrjeđivala tanku juhu, samo da njezina djeca ne budu gladna. A bila su… Jedno od njih zvalo se Izzy…
Izzy je bio najmlađi od sedmero djece, sin majke pralje i oca sakupljača starih krpa. Kad je mladi Izzy rekao da želi postati glumac, Bryna se nije smijala. Ona je u to povjerovala… I tako je Izzy postao glumac… zvijezda… legenda – danas svima znan kao Kirk Douglas.
Svoj zvjezdani status okrunio je osnivanjem produkcijske kuće. Svaki njegov film, svaki natpis, svaki plakat – nosio je ime te kuće. A kada je imao premijeru jednog od svojih najvećih hitova, doveo je majku u New York i pokazao joj prema nebu. A tamo, visoko iznad mnoštva, svijetlio je ogroman natpis:
BRYNA PRODUCTIONS.
Desetljećima je svaki film s natpisom Bryna Production bio ljubavno pismo majci koja je vjerovala kada nitko drugi nije. Ime žene koja nije znala napisati svoje ime, žene čije ime vlastiti muž nikada nije izgovarao – to je ime sada znao cijeli svijet… I Bryna je zaplakala… Možda prvi put u životu – od sreće.
Četiri mjeseca kasnije, Bryna je umrla. Kirk joj je držao ruku. Njezine posljednje riječi bile su, kao i uvijek, da utješe sina: „Izzy, sine, ne boj se. To svakoga čeka.”… Kirk Douglas živio je 103 godine. Bio je zvijezda, filantrop, otac Michaela Douglasa. Ali nikada nije prestao ponavljati: „Sve što jesam – dugujem njoj.”
„Dovoljna je samo jedna osoba koja vjeruje u tebe…“ svojom životnom pričom potvrđuje i Kirk Douglas. Svatko ima tu jednu osobu koju pamti, ili je još uvijek čeka. Većina ljudi danas živi u stanju tihe sumnje u sebe. Okruženi su motivacijskim parolama o „ljubavi prema sebi“ i „unutarnjoj snazi“ Da, i sama o tome pišem. Ali svaka istina je medalja s dva lica. A na drugoj strani stoji da čovjek ne raste sam…
Doduše, Hollywood je pun ljudi koje su uspjeli bez te jedne osobe koja je vjerovala u njih. Mase su ih obožavale. Ali ni jedan aplauz im nije bio dovoljan. Čak i kada bi stigli do vrha, tamo ne bi pronašli ono za čim je duša žudjela. Slava je glasna i primamljiva. Ali samo vjera jedne osobe zna stvoriti tišinu u kojoj se duša osjeća sigurno. Samo jedne osobe – ali posebne osobe…
Da je svatko u Hollywoodu imao tu jednu osobu, možda bi to bilo mjesto s manje drame, a više duše. Jer čudo nije u tome da te obasja svijetlo reflektora – nego jedno toplo, ljudsko svjetlo koje vjeruje u tvoje svjetlo – dok je ono još foton…
Da, zvijezde imaju vlastiti sjaj.
Ali tek kada ih vidi poseban netko –
njihov sjaj dobiva smisao…
p.s.
Kada gledate lajkove na objavama, zanimaju
li vas svi lajkovi, ili samo jedan poseban? 