U našim životima ima ljudi koji su, uslijed starosti ili mladosti, bolesti ili specifičnosti, nesposobni za samostalno funkcioniranje. Downići, autisti, šizofrenici, hendikepirani…
Institucije sustava ne znaju što bi s njima pa ih najčešće tretiraju kao teret. Ali logika srca vidi nešto drugo. Bog ništa ne čini bez razloga. A svaka boginja zna da je razlog za sve ljubav.
Što netko, tko ne može učiniti ništa, ipak može dati?
Čak i kad taj netko može dati samo svoju prisutnosti, ona ima moć mijenjati ljude koji ga okružuju. Ona ima moć otopiti srce, probuditi nesebičnost, potaknuti davanje. Jedan jedini pogled nemoćnog djeteta može te učiniti boljom osobom. Zbog njegovog osmjeha postaješ spreman potegnuti „preko sebe“ i „proširiti se“.
Svaki čovjek, ma kako nemoćan bio, kada primi za ruku drugog čovjeka, daje mu svoju toplinu. Ona je živa. Ona jest život. Dajući ti svoju toplinu, možda ti je dao sve što ima. A to može samo ljubav.
Živimo u prividima. Ne vidimo punu sliku. Samo fragmente površine. Pa onda ganuti otkrivamo kako nam možda ponajviše daju oni koji naizgled ne mogu dati ništa. Upravo nam djeca i potrebiti daju stvari koje najviše trebamo. Jer to što najviše trebamo, zapravo i nisu stvari.