Vjerovali ili ne – zmajevi postoje. Ja sam ih vidjela! Imaju siiiiilnu snagu, nadnaravne moći i služe se magijom. Izgledaju kao neodoljiva čudovišta, a manifestiraju se, ni više ni manje nego kao osjećaj – privlačnosti!
Privlačnost je jedan od najvećih fenomena nesvjesnog ljudskog ponašanja – čak i kada su u pitanju najosvješteniji ljudi. To je zmaj s dvije glave: blaženog uzbuđenja i očajničke patnje. Stoga ‘ajmo pokušati otrijezniti razumijevanje privlačnosti…
Ponajprije shvatimo da brkamo udivljenje, ljubav i privlačnost. A to su tri različita stanja. Udivljenje je kada uživaš u prepoznavanju nečije vrijednosti. Ljubav je sasvim svjestan izbor da svoje vrijeme, pažnju i energiju staviš u službu nečije dobrobiti. A privlačnost je kad te netko k’o magnet vuče k sebi, a da ti ne znaš ni kako, nit’ zašto, niti možeš, pokušavaš ili želiš pružiti ikakav otpor. Problem je u tome što ako te privuče netko kime si zadivljena, onda je ljubav lak izbor – toliko lak da djeluje k’o da nemaš izbor.
Pojava privlačnosti simptom je aktivacije neka naše potrebe ili želje. Kako bi bili u mogućnosti prepoznati pravi način zadovoljenja te novootkrivene gladi, potrebno je trezveno vidjeti dal’ je ulazak u vezu s atraktorom doista najbolji način da zadovoljimo tu želju ili je dovoljno da se, usklađujući s tom osobom, uskladimo sa sobom? Ako to ne razlučimo pa pomislimo da je ono što trebamo doista druga osoba, može se pojaviti tolika glad da zagrizemo otrovnu jabuku.
S obzirom da je zmaj privlačnosti majstor očaravanja – treba mu svega 7 sekundi – u tom razlučivanju nailazimo na neke poteškoće…
Jedna od njih je u značenju koje pridajemo privlačnosti u stanju opijenosti… „Ovo je prst sudbine“… „Svemir mi govori da je on ‘taj’“… Pritom smo sasvim slijepi za prošla iskustva koja su pokazala da takve mantre ne mogu biti dalje od istine nego što jesu.
Kada osjećamo privlačnost, ignoriramo sve što nam govori da ta osoba zapravo ne odgovara viziji onoga što želimo. Umjesto toga ponašamo se kao na audiciji. Osobu koja nas privlači vidimo kao prikladnog glumca za lik muškarca naše vizije. Ne zaljubljujemo se u glumca, nego u lik kojeg smo mu namijenili. To je kao da Mr. Beana pokušavamo ugurati u lik Gladijatora.
Problem je u tome što privlačnost poistovjećujemo s kompatibilnošću. Ova samoobmana dolazi iz želje da sretnemo nekoga poput nas, osjetimo voljenost i pripadnost te se oslobodimo usamljenosti. Ali privlačnost ne podrazumijeva kompatibilnost. U mnogim slučajevima može nas navući na nešto upravo suprotno. A to ne bi trebali ignorirati jer je kompatibilnost uvjet skladnog suživota.
Partneri mogu, primjerice, imati različite interese, a ipak biti kompatibilni. Dapače, takve ih razlike mogu obogatiti. Da bi bili kompatibilni, partneri moraju imati kompatibilne rane. Na primjer, recimo da su oboje u djetinjstvu imali traumu napuštanja ili zanemarivanja koja je učinila da se osjećaju beznačajnima. Da bi kompenzirali taj osjećaj, on svoju vrijednost gradi na posvećenosti poslu, a ono na posvećenosti svome muškarcu i njegovoj karijeri. Odlično! Stvar riješena! Idemo dalje…
No, tu ne prestaju nepodopštine zmaja privlačnosti. Još jedan od njegovih izazova je taj što i tijelo ima svoju volju. Ovdje biologija stupa na scenu. I to snažno! Ako ti se tijelo želi razmnožavati i želi snažno potomstvo, reagirat će na feromone, ne pitajući te sviđa li ti se ta osoba u cijelosti ili ne.
Samo zato što te netko fizički privlači ne znači da je on za tebe onaj pravi. Zapravo, fizička privlačnost je k’o neki slasni koktel jakih droga. Kada su u pitanju fizički privlačne osobe, ljudi padaju u neku vrstu ludila. Toleriraju osobine i ponašanja koje nikad ne bi dopustili nekome tko je manje privlačan. I onda bude „veselo“…
Ali najveći izazov u racionalizaciji privlačnosti je taj da – mi to volimo! I mo’š se slikat! Volimo bajke, holivudske priče i nadasve „leptire“. Ako ti netko kaže da preispitaš svoju privlačnost i odlučiš se za vezu koja se temelji na svjesnom izboru, sve što čuješ je: “Nemoj ići za onim što želiš.” A to je nešto što vjerojatno nećeš poslušati jer će te podsjetiti na djetinjstvo kada su te roditelji odgajali na način da činiš ono što moraš, a ne ono što želiš. Pristajući na ono što su oni mislili da je dobro za tebe, naučili smo potisnuti svoja htijenja. Tako smo postali prigušeni i nenadahnuti.
No, kada smo ušli u adolescenciju, pojavio se zmaj – privlačnost je postala jedina stvar dovoljno jaka da roditeljima kažemo „neću“! Jedina stvar dovoljno jaka da im se suprotstavimo, da idemo prema onome što želimo, da slijedimo svoje osjećaje te da se osjetimo živima i uzbuđenima pred budućnošću koja se počela otvarati pred nama.
A poludjeti i slijediti ono što želiš drastično je bolje od uskraćivanja željenog. Jer na taj način kažeš životu “da“. Možda je to što smo željeli bilo potpuno krivo. Ali čak i slijepo praćenje zmaja privlačnosti uzrokuje ekspanziju u svakom pogledu.
Ipak… Ako je privlačnost posebno snažna, onda je to znak da treba stisnuti kočnicu. Jer ako je snažna, ne znači da je dobra. I pizza te snažno privlači pa je obična blitva možda ipak dugoročno bolja za tebe.
Životu nije u interesu da poričeš svoje želje. Ono što on želi jest da one postanu svjesne. U protivnom će njihovo zadovoljavanje krenuti na neke uvrnute i štetne načine. A na bolesne se načine ne može do zdravog partnerstva. Samo dubljeg rascjepa osobnosti.
Bez iznimke, privlačnost je uvijek prilika za integracijom. To je poziv na kretanje u smjeru zadovoljenja potrebe neke od podosobnosti iz galerije naših likova potisnutih u nesvjesno, a nastalih cijepanjem svijesti uslijed traume.
Postojanje tajne i javne osobnost nas iznutra polarizira. Polaritet implicira magnetizam. I sve dok je jednota temeljna istina svemira, polarnost će zauvijek pronalaziti način da dvoje postanu jedno. Naše biće želi integritet. Cjelovitost. Iscjeljenje. Ujedinjenje.
Naša se stvarnost temelji na zakonu zrcaljenja. Sve što je u nama bit će projicirano izvana. To znači da će naša privlačnost uvijek ići prema osobama koje zrcale aspekte nas samih, a koje smo potisnuli, porekli, odrekli.
Kada zrcalna osoba stupi na scenu našega života, najprije osjećamo privlačnost jer postoji taj polaritet. No, što joj se više približavamo, imamo više pristupa onim osjećajima koji pripadaju podosobnostima koji smo potisnuli, odbacili, zanijekali.
I onda, u trenutku najvećeg ushita spajanja s osobom koja nas je privukla, iznenada poput Titanika izranja izvorno ranjavanje koje je uzrokovalo cijepanje osobnosti. I tada, umjesto da se zaljubimo u tu osobu, mi je odbacujemo na isti onaj način na koji smo to učinili onom dijelu sebe kojeg ta osoba zrcali. Tako se naša privlačnost pretvara u bol.
No, tu priči o dvoglavom zmaju ljubavi i boli nje kraj…
Putem osobe koja te privlači, zmaj precizno pokazuje kojih dijelova sebe si se odrekla i daje ti priliku za reintegriraciju. AKO SI U STANJU KOD DRUGOGA S LJUBAVLJU PRIHVATITI ONO ŠTO SI KOD SEBE ODBACILA, STVARAŠ INTEGRACIJU UNUTAR SEBE. Babuška postaje boginja.
Nakon što si prigrlila svoje babuške iz sjene, tek tada možeš znati da li ti je onaj koji te privukao doista kompatibilan. Tada privlačnost ili nestaje ili otvara vrata za ljubav. Ako na pragu ovih vrata imaš osjeća kao da se vraćaš kući – onda je to ljubav…
Privlačnost je Bogom dana prilika za integraciju i iscjeljenje. I ne samo to… Privlačnost je šansa za priču koju svi priželjkujemo: ljubili su se ludo, osvojili svijet i sretno živjeli zauvijek…
Ali, prije toga, treba zajahati zmaja…