Ležim na stijeni kraj mora prepuštena ritmu valova…
Ali bude tako da, baš kada konačno nađeš trenutak nekog blaženog mira, dođe netko i smeta…
U blizini čujem razgovor žene i muškarca. Sve žešći! Toliko upadaju jedno drugome u riječ da na momente govore istovremeno. U minijaturnoj uvalici ova se svađa za čas pretvorila u zvučnu kulisu. Potopljena sam u njihov razgovor, htjela to ili ne. Pa kad već nemam kud, hajde da se malo poigram pažnjom…
Zajahavši ritam njihova razgovora, najprije je usmjerim na glas jedne osobe, pa je prebacim na drugu, a onda je proširim na oboje istovremeno. Pritom izignoriram sadržaj razgovora i fokusiram se isključivo na zvuk…
Nakon nekog vremena više ne razabirem riječi. Ne razumijem govor. Moj centar verbalnog razumijevanja jednostavno se isključio. Čak sam impresionirana time kako sam pukim sužavanjem i usmjeravanjem pažnje dovela sebe do pitanja: hoću li ja više ikada razumjeti govor? Naravno da hoću! Kada odlučim prebaciti pažnju sa zvuka na riječi, doći će razumijevanje, iako ne trenutačno. Potrebno je neko vrijeme…
Ali sada hoću samo zvuk. Pa doživljavam samo zvuk. I postajem sve prisutnija. I sve osjetljivija. Nijanse njihova zvuka prebiru mi po osjećajima k’o po tipkama. Zvuk me svira! Ali ti osjećaji koje kontaktira… oni nisu moji!
Ja osjećam ovo dvoje ljudi! Osjećam što oni osjećaju, a da toga nisu svjesni! Ono što govore nije ono što osjećaju i čime vibriraju!
Umjesto da riječima izraze osjećaje, nesvjesni ljudi ih riječima ušutkavaju! A onda taj svoj unutarnji sukob projiciraju na van… Kakav gubitak energije, vremena i prilika!
Da su samo malo bili svjesniji zvuka svoga glasa, on bi sam harmonizirao i sebe i njih.
On bi sam posegnuo za riječima iz onog dijela njih u kojem stanuje emocionalna istina, unutarnja mudrost i više povjerenja u sebe, druge ljude i odnose…
Kakva šteta!
A moglo im je biti lijepo…