Babušku vulgaris lako je prepoznati po galami ovog tipa: „Daj više ustani s tog kauča i napravi nešto u toj kući! Sve se raspada! Zašto uvijek ja moram brinuti o svemu i ubijati se rješavajući sve!?“ S druge pak strane, babac vulgaris će se samo još dublje zabit u kauč, a babu u trenerci s metalnim viklerima na glavi ignorirati uz pomoć buke televizora i cigaretne dimne zavjese. Tek će sebi u bradu nadasve hrabro promrmljati: „Ma daj se pogledaj u ogledalo“.
Znaš ono kad hrčak k’o lud trči unutar kotača svoga kaveza? E da, isto tako i babuška! Kada primijeti da njezino ne-pre-sta-no prigovaranje, rintanje i jadničenje ne daju rezultate – ona nagazi na kotač još jače. Ona krene činiti još više i više i više toga što ne funkcionira ali iritira… bla bla bla bla… razbabi se do samih granica podnošljivosti. A onda flipne. Ali način rješavanja problema ne mijenja. Samo trči i trči u kotaču, okrećući ga sve vrtoglavije, malaksava od napora, al’ se u rješavanju problema ne pomiče ni za milimetar. Iako joj je to pomalo čudno, ipak misli da je normalno. Ludilo! Svi drugi su krivi, samo je ona ispravna.
E, da! Tako je to kada su svijest i ženstvenost un plugged. Za sve su krivi drugi, pa i za podivljali kotač vremena koji drobi sve. Ali boginju ne… Babuška, koja je stala na put boginje, prozrela je umjetan pritisak i odbacila lažna moranja nakaradnih vrijednosti sustava. Sišla je s tog vrtuljka, popravila kosu i domahnula nadobudnim frendicama: „Ajte vi! Ja dalje neću! Silazim. Meni se ne žuri. Ja ću polako. Svojim putem.“