Ona ima stas i status. Uspješna je i samostalna. Zanimljiva i duhovita. Nadasve sposobna. Dok jednom rukom hekla zastore, drugom mijenja ulje u motoru auta. U jednom danu zamijeni parkete, preuzme Nobelovu nagradu za znanost, napravi 74,649 skleka i isto toliko vrsta kolača. I to u štiklama. Vrlo je seksi. Ali ipak – sama. Prijateljice potvrđuju ono što i sama zna: „Previše jaka, a takvih se muškarci boje.“ Istina. Muškarci je se boje. Samo je pitanje – zašto? Pogledajmo malo kako ta ista ženica izgleda iz emocionalno-energetske perspektive…
Ova vrst snage nije priroda izvorne ženstvenosti. Ova je „snaga“, zapravo, slabost. Ona joj je pomogla da preživi. Ali od sreće u ljubavi ju je odvukla u suprotnom pravcu. To nije boginja. To je babuška. Nastala kao zaštita zgaženoj ženskosti. Funkcionira po programu: ne treba meni nitko, mogu ja sve sama. Ali sav taj uspjeh podiže na boli i sebe negiranju. Istinsku sebe zamjenjuje instalacijama muških kvaliteta jakosti, zaštite, prodiranja, nadmetanja.
To je jedna ranjena, usamljena djevojčica koja si stvara borbeni oklop. Njegova joj krutost i težina ne dozvoljava da izraste u slobodnu, zrelu ženu. Ali joj omogućava da majstorski barata toljagom i buzdovanom. No, na konstrukcije svoje usvojene muškosti, prisiljena je nadograditi i ženstvenost. Stoga na taj svoj oklop stavlja dekolte i minicu, umetke kose i lažne nokte te neku otpornu šminku koja će joj naglasiti otvore za usta i oči. E sad… Kad nju, takvu, osjećajima „vidi“ jedan približno normalan muškarac, što će jadan nego pobjeć’ glavom bez obzira!? Koga će onda privući djevojčica u bodljikavom oklopu sa sjekirom i štiklama?
Istovjetnu frekvenciju suprotnog naboja: ranjenu muževnost, oklopljenu mekim, ženskim oklopom na koju će nabaciti razno-razne simbole muškosti. To otprilike izgleda kao dječak zarobljen u lutki na (ego)napuhavanje koju je u nekako nabildao i odlakavio na strateškim mjestima. Šmrkavac u lutki na napuhavanje i cendravica u ratnom oklopu i nisu neka kombinacija koja obećava funkcionalnu obitelj i bezuvjetnu ljubav. To može samo – otvaranje!
Ponad programa za ovisnošću ili neovisnošću, možeš vježbati voljeti sebe tako da tvoje ljušture omekšaju pa da izrasteš otvorena. Bez zaštite. Možeš, kroz cijelo tijelo, nježno izložiti svoje ranjeno srce svjetlosti sunca. Možeš mirnim sebeprihvaćanjem iskazati krajnju žudnje svoje duše. Sve što je manje od toga samo je mirenje s oklopima straha umjetnih osoba koje te vode sve dalje i dalje od ljubavi – upozorava David Deida.
A ljubav je tu, gdje smo mi – stvarni…