Oni koji se bave ljudskom prirodom tvrde da je monogamija prirodna. No, život pokazuje da se ljudi beskrajno bore s vjernošću, da su nevjerojatno licemjerni u odnosu na ono što ispovijedaju, da političari na najvišim položajima riskiraju svoju reputaciju, karijeru i obitelj angažirajući prostitutke, a da su pretplate na pornografiju ogromne.
Ipak, nemonogamno ponašanje se stigmatizira, patologizira, demoralizira. Svi smo pod kontrolom mentaliteta monogamije. Ona je temeljni društveni konstrukt. A da li je doista prirodna? Ali prije toga…
Tko je, uopće, čovjek?
Sve upućuje na to da čovjek nije jednina nego množina. Trauma, naime, cijepa ljudsku svijest na čitave nizove babuški, odnosno, babuna. Ugroženi dio ličnosti se potiskuje u nesvjesno i tako nastaje babuška iz sjene, a na njezinom mjestu nastaje umjetna ego osobnost, tzv. javna babuška, avataruška.
Međutim, babuške teže integraciji. I ta sila je vrlo jaka. Stoga su žene privučene onim muškarcima čiji babuni odražavaju njezine sjenovite babuške. I obratno. Tako pokušavaju zadovoljiti čežnje jedne, druge… desete… stote babuške, ovisno o tome koliko tih podosobnosti ima. A s takvim stanjem svijesti i njegovim silama, čovjek ne može biti monogaman ni pod kojom društvenom prijetnjom. Sjene se žele spojiti sa sjenama svim silama. I u tome nikada ne uspijevaju…
Razlog tomu je taj što prevladavajući konzumeristički sustav potiče čovjeka da sva rješenja traži izvan sebe. Sve je na prodaju: osjećaji, seks, zdravlje, duhovnost… Na toj laži sustav vampiri čovjeka. Pritom ga drogira kultom seksa koji je silu za cjelovitošću ispremiješao sa seksualnom silom.
Kult seksa stavlja čovjeka u škripac između pornografije i religije. Dok mu pornografija prenadražuje nagone, religija mu krivnjom uskraćuje izražavanje istih. Taj unutarnji sukob – režiran u kolektivnom nesvjesnom – direktno vodi u nemoć, a ona u agresiju. Seks se obrće u antiseks i postaje bijeg od bliskosti.
Rezultat toga je taj da čovjek neprestano, sumanuto i ovisnički pokušava unutarnje nejedinstveno stanje prevladati mehaničkim spajanjem s drugim ženama, odnosno, muškarcima. Posljedica ove površnosti još je dublje cijepanje ličnosti. To je zato što čovjek nije educiran da ljudske odnose percipira kao odraze unutarnjih stanja i tamo ih rješava.
Da bi se ovo raspetljalo potrebno je razumjeti prvotnu traumu…
Traume, koje izazivaju tako duboke procjepe, najčešće nastaju u ranoj fazi odrastanja kada smo simbiotski vezani za majku. Ako majka pati, dijete se ne može opustiti. Ono osjeća svaku napetost, krutost i bol u tijelu majke. Da bi dijete bilo zdravo, majka mora biti opuštena. Da bi se dijete osjećalo željeno, majka se mora osjećati sretno, odnosno, zaštićenom, zbrinutom i voljenom. Ako ona to nije, onda traumatizira dijete svime onime što ljubav nije: neprihvaćanje, neodobravanje, nepažnja, grubost, zanemarivanje, kritiziranje, neprimjećivanje, zlostavljanje…
Ima li itko tko nije doživio nešto od toga? Nema jer nema majke koja nije u problemu. Stoga je u mnogim djetinjstvima majka neprisutna, čak i kada je fizički prisutna. Našem svijetu, posebice zapadnome, nedostaje DUH MAJKE. Kakav je on? Za odgovor na ovo pitanje potrebno je uroniti u energiju arhetipa Boginje Majke…
Dodir izvorne majčinske energije stvara najvišu razinu ljubavi koju ljudsko biće može iskusiti. To je osjećaj bezuvjetne voljenosti, potpune posvećenosti, nepodijeljenog prihvaćanja, posvemašnje zbrinutosti, ugode, sigurnosti i dobrobiti. To je osjećaj kojeg sve duhovnosti svijeta opisuju kao – blaženstvo. Majčinska se energija nježno ali obilno daje toplom dušom i jedrim tijelom. Ona u bebi stvara umirujući, implozivni orgazam kao trajno stanje. Kada se dijete napije majke, tada biva nahranjeno svim onim energijama koje su mu potrebne da iz faze simbioze pređu u fazu autentičnosti. A to se u današnjem svijetu ne događa. Zašto?
Zato jer je matriks tako uredio. Natjerao je čovjeka da postane jedino biće koje mora plaćati da bi živjelo na Planeti. U takvom stanju stresa, okrutnosti, neizvjesnosti i uniženosti – uzvišena majčinska energija nije mogla opstati. Zamijenjena je vršiteljicom dužnosti majke. Ona brine, ona obavlja, ona je iscrpljena. Ona je toliko odvojena od sebe, svojih emocija i majčinskih instikata da za svaki potez treba stručno mišljenje. Boginja Majka prognana je iz matriksa.
Tako je matriks od svijeta napravio sirotište. Svi smo mi samo naizgled odrasli ljudi koji su u vječnoj potrazi za majkom. Jurcamo izgladnjeli kroz život, tražeći pod svaki cijenu simbiozu s nekim, bilo kim, bilo čim. Plaćamo je odustajanjem od autentičnosti i nestajemo u sivilu osrednjosti… A kako smo se prilagodili gladi? Na razne načine…
U jednoj varijanti dječak postaje muškarac koji je potpuno neosjetljiv na ženu. No, kako neosjetljivost ne poništava glad, on se hvata svake sise. U drugoj varijanti može sam razviti neki stupanj feminiziranosti. Ona ga tjera da čini iskorake u zonu homoseksualnosti. No, i žene su zbunjene. Ni one više nisu sigurne trebaju li majku ili ljubavnicu.
Zakinutost za majčinsku energiju može u djevojčici izazvati takav bijes prema majci da počne mrziti sve što ima veze sa ženstvenošću. Favorizirajući i prisvajajući mušku energiju, ona stasa u ženu koja najprije niže muškarce, no kako ostaje nezadovoljena, prebacuje se na žene. Dvije žene u krevetu, trojke, četvorke i sve moguće kombinacije masovnija su pojava nego ikada prije.
Stavljanje ove situacije pod moralno pitanje samo odvraća pažnju od njezina razumijevanja. Žena, baš kao i muškarac, treba žensku energiju! Ali zbog prevlasti muške energije, deficit majčinske energije je toliki da smo zaboravili kako ona uopće izgleda pa ju je lako pomiješati sa seksualnom energijom.
Uslijed takvog kaosa, gladni smo, a ne znamo čega. Odljuđujemo se, a ne znamo zašto. Otuđujemo se, a ne znamo kako. Jedino što znamo je da natalitet pada, a prostitucija buja. Ali zato promiskuitetnost i usamljenost rastu ruku pod ruku. Gdje je izlaz?
Za sve naše boljke, izlaz je uvijek isti; suočavanju i prolazak kroz bol; osluškivanje unutarnjih stanja; osvještavanje i zadovoljenje stvarnih potreba; povezivanje s osjećajima kroz osjete i osjetljivost; dopuštanje da se oni izraze, sazriju i integriraju. No, kada govorimo o potrebi odrasle osobe za majčinskom energijom, ima tu jedna posebnost…
Bebe su najprirodniji narcisi na svijetu. One žive u svijesti koja kaže: „zaslužujem postojati“, „vrijedan/na sam ljubavi“, „svijet je tu zbog mene i mojih potreba“. Bebe tako postoje. A tako i dišu. Stoga diši kao beba! DIŠI NARCISOIDNO! Samozadovoljavajuće. Dojena si dahom od same Boginje Majke. Jer si željena i voljena. To je dobro! I sve će biti dobro! DAH je ČUDO! Diši svjesno. Živi svjesno. I opušteno. Ionako se samo jednom umire. A živi se svaki dan…
Ne, iscjeljenje nije misterija, tehnika ili religija. Ne trebaš godinama meditirati u nekoj špilji ili toliko provesti na kauču psihijatra. Iscjeljenje je jednostavno, dostižno, tiho, nenametljivo i dostupno kao dah. Jer takva je i ljubav. A između to dvoje nema razlike. Ljubav je ta koja će nas integrirati sa sobom i drugima.
A do tada, mi smo bića koja kroz mnoge odnose osvještavaju postojanje podosobnosti naših babuški i babuna kako bi im omogućili povratak cjelini koja jesmo. Ali ako sretneš partnera, koji kao i ti teži osobnom razvoju, onda je vaša međusobna privlačnost nevjerojatna prilika. Ona je šansa da steknete integritet koji će vam donijeti mir i učiniti vas ispunjenim, zadovoljnim i zrelim monogamnim osobama koje su sada konačno u mogućnosti izraziti svoju autentičnost.
Sretno…