Babuška se zatekne u situaciji da istovremeno radi dvije stvari, misli o trečoj, priča o četvrtoj, u pozadini brine o petoj, u nesvjesnoj dubini strahuje o šestoj. I ako tokom dana nije neprestano preokupirana s tisućama brigajućih misli, babuška se osjeća krivom, kao da nema opravdanje za postojanje.
Boginja si daje prava i prostora da misli samo jednu misao i to onu vezanu za stvarnost kojom se trenutačno bavi: otvara špinu, nalijeva vodu, dodaje šećer, miješa kavu, srkne gut, odlaže šalicu…
Život je jednostavan! Kada uđeš u dubinu neke sitne radnje od koje je satkan dan, misao „izgubi snagu u nogama“ i propadne u ništa. Kao što ne postoji ni najmanji djelić materije, tako ne postoji ni najmanji djelić radnje. Postoji samo samosvijest.