Čemu služe iskustva? Da nadahnu? Izdahnu? Ili onako, za bez veze…
Smisao ovog pitanja pojasnit ću situacijom kroz koju sam netom prošla…
Trebam na policiju po novu putovnicu. Iskustvo kaže da to znači dugo čekanje u skučenoj i zagušljivoj prostoriji punoj uzrujanih i uznojenih ljudi. Moram ranije s posla. Imam još 50 minuta. Stići ću…
Moja pretpostavka postala je stavka: red je dug i fuj. No, kada sam se konačno dovukla do šaltera, kažu mi nešto što su mi zaboravili reći na telefon kada sam se raspitivala o proceduri: trebam biljege! Otkrivam da ih kiosk preko puta više ne prodaje. Predstoji mi hod do FINE. Dug. Po vrelom danu. Uzbrdo. Ako potrčim, a ne kolabiram, ima šanse da stignem i predam zahtjev. Ako ne potrčim, vjerojatno ću zakasniti. To znači da ću neki drugi dan ponovno morati moliti šefa za raniji izlazak s posla, tražiti parking u turističkoj gužvi, čekati u dugom redu i možda ponovo slušati šalterušu kako govori: „FT1P“ („fali ti jedan papir“).
Što sad? O čemu se tu zapravo radi? Da li se tu doista radi o izradi putovnice? Ni blizu…
Svaka životna situacija ima samo jednu svrhu – dati izjavu o tome tko si? Jesi li žrtva birokratskih besmislica, vrelog dana i živac buildinga? Ili si boginja? I ako jesi, kako bi boginja uopće trebala djelovati u jednoj ovako prozaičnoj situaciji? Nemam pojma! Ali ne moram ni imati. „Ja sam boginja“ samo rekoh sebi i dopustih tim riječima da mijenjaju moju kemiju, misli, ritam, stvarnost…
Moj užurbani hod (tipičan za babušku koju proganjaju obaveze koje treba efikasno izvršiti u što kraćem roku kako bi ostalo više vremena za odradu još više drugih obaveza), trenutačno je zaustavljen. Bokovi su se zanjihali. Popratila ih je tanka haljinica. Mmmm! Zapravo, sasvim je lijepo u mom tijelu. Osjećam kako je živo. To je moj život. I ne dam ga šalterizirat! A dan? I on je lijep. Mogla bih se počastiti sladoledom. Tamo naprijed imaju famoznu vaniliju bourbon. To će me i više usporiti. Sigurno ću zakasniti na policiju. Pa šta!? Bar ću dobiti priliku da se ljubim s vratima. Dok me ne privedu…
Kad tamo, vrata otvorena! Radno vrijeme do 18 sati! Kako? Zar nije do 16!? E nije! Uspostavilo se da je na webu pogrešna informacija. A red? Nema ga! Nitko! Nula! Stojim prva i jedina na šalteru i zabavljam se promatrajući babušku u sebi kako se iščuđava brzini kojom se stvara dugačak red iza leđa. Papiri? Svi su tu! Riješeno! Aleluja…
Što se dogodilo? Najprirodnija stvar na svijetu. Kada shvatiš da iskustva nisu tu zbog akcije, već zbog izražavanja one varijante sebe koja želiš biti – stvari se mijenjaju. Dotadašnja, grbava i naporna stvarnost, presložila se u varijantu u kojoj zbivanja teku bez zapreka. Kada sam se uskladila s onom koja izvorno jesam, i moja je stvarnost povratila svoj prirodni sklad. Suhoparna svijest babuške uklonila se živopisnom svijetu boginje…
Koji je sladak i fin… k’o bourbon vanilija lizin…