Prečesto smo prisiljeni slušati što nam se ne sluša. Nerijetko je suosjećajan slušatelj zapravo kanta za smeće tuđe nametljivosti, toksičnosti, sebičnosti ili gluposti. Kako onda slušati, a ne biti žrtva, nego stvarateljica? Da vidimo…
Razgovaraju boginja i babuška. Zapravo, babuška nezaustavljivo ispaljuje besmislene sadržaje svog nekultiviranog uma, a boginja sluša. Što sluša? Boginja sluša SVE. Ali jedno ne…
U situaciji silovanja riječima, boginja ne sluša njihov sadržaj. Njezina je pažnja na akustici – na glasu, pozadinskim zvukovima, mikro buci i svim drugim zvukovima koji se pojavljuju i nestaju u prostoru.
Kada je razabrala okolne zvukove, boginja stavlja pažnju na svoj dah. Slušanjem disanja priziva svoju prisutnost. Samim obraćanjem pozornosti na disanje ono postaje dublje, sporije, ritmičnije. To znači da je prodisala duša.
A duša diše glatko. U dahu duše nema nabora na koje bi se zakačile riječi babuške, ušle u tijelo boginje i pojele ga iznutra. Kada duša diše, komunikacijski prostor se ispunjava svjesnošću. A svjesnot je protuotrov svakom ludilu.
Ukoliko zagađene riječi babuške nisu primljene umom slušatelja gdje bi automatski bile aktivirane otporom njegovih ego-struktura, one izgube zalet, propadnu u „prostor“ svjesnosti, tamo se ispušu i rastvore. Sada se oslobađa sila zvana tišina.
Bit tišine je životvorna energija. Ona popravlja sve u tvom životu. Čak i sam život izranja iz tišine. I zato je dobro naučiti slušati tišinu. Osim toga, tihovanje je porodilja istinske komunikacije.
Kad se tišina namreška i njezini valovi poprime formu riječi, tada one imaju okus, boju, miris, hranjivost, opipljivost, slikovitost! A riječi, koje imaju i sliku i ton, su produktivne riječi. Uz njihovu se pomoć destruktivna komunikacija pretvara u konstruktivnu…
Boginja ne sluša ljudske ljušture – ona sluša živu tišinu.