Ari je već u svojim dvadesetima bio muškarac sa statusom. Mogao je birati ženu koju je htio. No, odabrao je Ani, djevojku od 14 godina. Iako su svoj odnos prikazivali romantičnim, veliki jaz u godinama i moći bacao je sjenu na njihovu „ljubavnu priču“…
U toj je sjeni Ari izolirao Ani pa je oblikovao prema svojim htijenjima. Određivao joj je oblačenje, šminku, frizuru, ponašanje i druženje. Sve zato da bi postala produžetak njegove ideje o ženstvenosti, čistoći i tihoj odanosti. Ari nije htio ženu koja bi ga vidjela, nego ženu koja bi naglasila njegovu dominantnost, bila simbol njegove moći kontrole, nešto između trofeja i ogledala. Bez autonomije. I zaista, Ani je postala suvenir…
Na počecima veze, Ani se topila u Arijevoj pažnji. Kako i ne bi – nitko do tada nije iskazivao toliko zanimanje za nju. Divila mu se jer je uvijek znao što hoće. On je sve vodio, sve znao, pa i ono „što je za nju najbolje“. No, čim bi ona počela disati vlastitim ritmom, on bi se uznemirio. I postajao nasilan. Jer u toj igri moći, on je bio kralj – a ona kip… Lutka…
Da bi stvorio ženu kakvu si je želio, Ari je prethodno morao poništiti ženu kakva Ani je. I uspio je u tome. Korak po korak, Ani je nestajala u vlastitoj želji da mu se svidi. Nisu živjeli „njihov život“, nego „njegov život“…
Ari nije jedini. Neki muškarci se zaljube tek kad pronađu ženu, dovoljno mladu, dovoljno nesigurnu, dovoljno podatnu, da od nje mogu oblikovati vlastitu fantaziju. Ta djeva nije odabrana zbog svoje osobnosti – nego upravo zato što je još nema. Tinejdžerka je, s jedne strane, dovoljno bezlična da ne prijeti njegovoj nesposobnosti za bliskost, a s druge, dovoljno plastična da postane produžetak njegovog nezrelog ega.
Kada su žene u pitanju – u svakom muškarcu postoji kipar. Ali nije svaki kipar Pigmalion. Neki su antipigmalioni. Oba misle da vole. Ali samo jedan doista voli. Pigmalion ima težnju za odnosom; antipigmalion za posjedovanjem. Pigmalion udahnjuje život – antipigmalion ga isisava. Pigmalion pretvara kip u ženu – antipigmalion pretvara ženu u kip: lijep, tih, bez vlastite volje, htijenja i prava na sebe…
Antipigmalion zna u ženi izazvati zanos, ali ne i bliskost. Zna stvoriti dramu, ali ne i mir. Zna zapaliti ženu, ali ne zna podnijeti njezinu vatru. Što je žena stvarnija, dublja, slobodnija – to mu je uz nju teže disati. To nije ljubav. To je strah od ljubavi prerušen u ljubav. Zato je za njega sazrijevanje djevojke u ženu i buđenje njezine samosvijesti najveća prijetnja…
Kad je Ani počela ulaziti u svoje dvadesete, njihovu su spavaću sobu sve češće počele posjećivati sve mlađe djevojke. U svom neznanju što ljubav jest, Ari ju je uvjeravao da su to „igre slobodne ljubavi“. Ali svaki pridjev pridodan ljubavi samo je njezino poricanje…
Slobodna ljubav sklizak je teren. Jer i sloboda treba granice. Seksualne slobode imaju granice unutar granica svjesnosti. Kada se one izgube, ponašanje tone u nesvjesnost. A tamo zna biti prilično mračno, hladno i opasno. Ljudi se tamo pogube. Ne znaju više što je prirodno, a što protuprirodno. I onda to više nije sloboda, nego dezorijentiranost… Žene, koje su iz Arijeve i Anine spavaće sobe izlazile povrijeđene, poslije bi pričale kako je Ari bio blistav zavodnik – ali mračan ljubavnik.
U prirodnom redu stvari, eros je životna energija: stvaralačka, pokretna, zdrava. Ali kad se ta energija koristi izvan prirodnosti ljubavi, ona se iskrivi. U tim slučajevima ne narušava se moral, nego nešto puno dublje – narušava se zakon sklada. A odjek tog narušavanja čuje se u tijelima i dušama potomaka…
Ari i Ani dobili su dijete. Ali brak nije potrajao. Ani je krenula u novi život. Ari je izgubio svoj u opijatima. Nastavak njihove obiteljske priče obilježen je nesretnim sudbinama i preranim odlascima. Ne, to nije kazna – to je odjek nesklada koji traži da se vrati u ravnotežu…
Kad se eros zlorabi nepoštivanjem, silom, manipulacijom ili dominacijom, životna se energija stisne i ne teče. Ostaje pohranjena u obiteljskom polju kao napetost, bolest, sram ili tuga – sve dok ne bude oslobođena. A oslobađa se kad muškarac zagrli ženu – bez potrebe da je popravi. Kad osluškuje njezin dah – bez potrebe da ga podčini. Kad prestane umrtvljivati ženu i počne oživljavati vlastitu osjećajnost i suosjećajnost. Jer eros ne traži da vlada, nego da se preda i prihvati.
Sve drugo je zajeb…
Kraljevski zajeb…