Ivan nikako nije uspijevao održavati veze. Stalno je upadao u emocionalne začarane krugove. Njihovi su algoritmi bili: stalo mi je – ali ću se praviti da mi nije stalo kako bi njoj još više stalo… ili… da bih se zbližio s njom, moram je voljeti – ali ako je volim, povući ću se jer se bojim voljeti… ili… treba mi blizu da bih disao – ali kada mi je blizu, gušim se… ili… htio bih da je iskrena – ali ne podnosim istinu jer boli… ili… volim je jer me izaziva – ali me razara osjećaj nesigurnosti…
Blokiran s ali, ali, ali… sigurnosnim bravama, Ivan je stajao zamrznut pred ženom koja je ispunjavala svaku njegovu žilicu. U srži tih obrambenih mehanizma stajala je potreba za kontrolom onoga što se po prirodi ljubavi ne može kontrolirati. Ovaj paradoks poznat je kao „kvaka 22“, a potječe iz istoimenog romana američkog pisca Josepha Hellera…
Radnja romana smještena je u Drugom svjetskom ratu i prati vojnika Yossariona koji želi izbjeći pilotske borbene misije tvrdeći da je lud. Ali, da bi bio oslobođen zbog ludila, mora tražiti oslobađanje, a onaj tko traži oslobađanje nije lud, nego razuman… 
Ako hoće letjeti – lud je i ne smije letjeti.
Ako neće letjeti – nije lud i zato mora letjeti.
Kvaka 22 je situaciju iz koje nema izlaza jer su uvjeti međusobno proturječni. U prenesenom se značenju često koristi za birokratske apsurde. Na primjer: ne mogu dobiti posao bez iskustva, a iskustvo ne mogu steći bez posla. Međutim, emocionalni odnosi su ipak najplodnije tlo za kvake 22, jer osjećaji i logika ne teku istim putem. Taj raskol kreira situacije u kojima svaki izbor vodi u gubitak… Drugim riječima, kvaka 22 je simbol unutarnjeg konflikta, često između želje i straha, te kontrole i slobode… Gdje je izlaz?
Nakon niza propalih prilika, Ivan je osvijestio trikove ega kojima je oduzimao svaku šansu ženama koje su mu nešto značile. Uvidio je kako ga vlastiti um vrti u krug – pa je istupio iz kruga. Shvatio je da izlaz nije u izboru, nego prestanku igre. Stoga je odbacio strategije i prihvatio vlastitu istinu. Jer samo istina uvodi stvarnost i tako razbija mehanizam paradoksa.
Iako prestravljen, Ivan je uhvatio kvaku na vratima svoje boginje – brutalno iskren:
„Istina, strah me… Istina, ne znam…
Istina, želim te… Istina, volim te… “
I kvaka je popustila.
Vrata su se otvorila…