Luce i Tome imali su histeričan brak. Kad su se razvodili, Luce je noćima nazivala prijateljice redom i žalila se kako je Tomu pobožno voljela i za njega se žrtvovala, a on ju je zauzvrat samo maltretirao. Međutim, duhovnošću naparfimirana Luce nije od prijateljica tražila stvarnu emocionalnu podršku, nego publiku koja će joj pljeskati zato što je pri odlasku dokrajčila “narcisa” – ostavila ga je s „gaćama na štapu“…
Tema narcizma zadnjih je godina postala općeprisutna. To je pomoglo njihovim žrtvama da lakše prebrode krizu. No, kao i uvijek kad se neka tema popularizira, pojavi se i masa onih koji je iskrive svojim polurazumijevanjem. Tako su svi narcisi izjednačeni sa zlikovcima! Već kad su jednom demonizirani – linč je neizbježan… A nisu svi narcisi isti…
Uslijed izostanka topline, viđenosti i osjećaja sigurnosti u djetinjstvu, kod mnogih su se razvili obrambeni mehanizmi u vidu narcističkih crta. I te se strukture mogu značajno transformirati. Tek jedan vrlo mali postotak ima narcistički poremećaj osobnosti. I on je doista teško izlječiv. A izjednačavanje svih oblika narcizma, nije samo nepravda prema onima koji imaju šansu, nego i gubitak razumijevanja ljudske psihe. To više nije znanost, nego inkvizicija i kolektivni bijes.
Taj je bijes nastao iz iscrpljenosti. Ljudi su umorni od odnosa u kojima su bili zbunjeni, manipulirani i povrijeđeni. Stoga traže jednostavno objašnjenje i još jednostavnijeg krivca. A narcis je savršena figura za to: dovoljno prepoznatljiva da se u njega projicira bijes, a dovoljno nedefinirana da se u njega može ugurati gotovo svatko. Zato je današnja hajka na narcise opasna – posebno na polju tzv. duhovnosti, odnosno ženskog buđenja.
Ono što se naziva duhovnošću često je bijeg od složenosti u jednostavnost crno-bijelog svijeta: „Kraljice, digni se, popravi krunu, zgazi gada i kreni dalje.“ No, prava duhovnost nije u brzom etiketiranju i rezanju ljudi iz života. Prava duhovnost je u moći da vidiš čovjeka i njegovu ranu, a da pritom ne uništiš sebe. Ona traži odgovornost bez okrutnosti i istinu bez iluzije. Drugačije nema iscjeljenja, ni za narcise, niti za one koji su ih voljeli. Jer da…
I narcise je moguće voljeti. Ali problem je što oni nisu imali priliku razviti mehanizam za primanje ljubavi. Stoga ih ljubav ne može iscijeliti. Jer niti je ljubav antinarcistička terapija, niti je odnos rehabilitacijski centar… Međutim, nije točno ni to da je žena koja vidi njihov potencijal naivna. Dapače, odnos s jakom, svjesnom i granicama opremljenom osobom može biti okidač promjene – ako narcistička osoba aktivno teži promjeni.
Dakle, rješenje nije ljubav. Ali nije ni mržnja. Još manje linč. Žrtva, koja je doista izašla iz toksičnog odnosa, integrirala iskustvo i vratila se sebi – nema potrebu za hajkom. Ona je svjesna, ali ne militantna. Kada netko ostane zarobljen u potrebi da stalno razotkriva, upozorava, etiketira i moralno osuđuje narcise – kao što je to godinama činila Luce – to znači da odnos nije stvarno završen na unutarnjoj razini. Jer primarna rana i dalje vrišti…
Naime, žrtve narcisa nose vlastitu povijest emocionalnog ranjavanja. Upravo ih te rane čine prijemčivima za toksične odnose. Pa kad se taj odnos raspadne, aktivira se cijeli niz starih rana. Narcis tada postaje simbol svega što ih je ikada povrijedilo. Tada je hajka pokušaj povrata moći. Umjesto osjećaja bespomoćnosti i srama što su ostale predugo, žrtve radije biraju moralnu nadmoć. Lakše je reći “on je čudovište” nego sebi priznati “ni ja sama ne znam prepoznati i primiti ljubav”.
To ne znači da su narcisi nevini, niti da zlostavljanje treba relativizirati. Ali znači da će narcizam bujati sve dok ima svoju hranu – one koji u sebi nose bol i glad za ljubavlju. Međutim, ni progon narcisa ne dolazi iz iscijeljene boli, već iz boli koja je postala identitet, identitet moralna licenca, a licenca oružje. I tu dolazimo do druge teme koja je također postala sveprisutna – traume.
U početku je to bio važan i nužan pomak. Konačno se prestao poricati utjecaj ranih iskustava na oblikovanje osobnosti. Ali trauma je vrlo brzo postala alibi – opravdanje za sve, pa čak i za zlonamjerna ponašanja. A istina je jednostavna i neugodna: traumu imaju svi. A ipak nisu svi isti. Razlikuje ih ono što su učinili s traumom. Koriste li svoju bol da bi povrijedili druge? Na njoj izgradili karijeru? Ili karakter?
Za razliku od narcizma i traume koji su postali dio narativa, karakter je iz njega skoro nestao – a s njim i izlaz. Jer trauma objašnjava kako smo postali takvi kakvi jesmo, a karakter odlučuje hoćemo li takvi i ostati. Okruženje snažno utječe na nas – ali mi smo ti koji biramo vrijednosti koje njegujemo, odnose na koje pristajemo i uzore koje slijedimo. Kroz te male, svakodnevne izbore gradi se karakter – suptilan, ali presudan prijelaz iz oštećenosti u integritet…
Karakter je svjesno postavljena granica na kojoj prestajemo biti žrtve uvjetovane prošlošću. On je rampa na kojoj prestajemo biti babuške zarobljene ljušturama povijesti i stajemo na put boginje. A ima li Luce granicu?
Luce je svojim bizarnim pričama, spletkama i spektakularnošću postala zvijezda društvenih mreža. Pozivajući se na Boga kao svjedoka, uporno je Tomu prikazivala kao agresivnog, kontrolirajućeg, ljubomornog i nestabilnog. Na koncu ga je do te mjere izludjela i uništila da ju je morao tužiti za klevetu. Sudski se proces toliko zapetljao da je zahtijevao psihijatrijsku procjenu… Tome je dobio dijagnozu „zdrave narcističke regulacije“, a Luce dijagnozu „žrtvoslovnog narcizma“.
Zapravo, točna Lucina dijagnoza je „histrionski poremećaj osobnosti“. Obilježava je plitka, ali dramatična emocionalnost. Takva osoba može djelovati duboko povrijeđeno, a da ispod toga nema stvarni kapacitet za osjećanje. Emocije joj nisu iskustvo, nego sredstvo. Stoga najčešće preuzima ulogu žrtve i izmišlja priče kako bi nahranila svoju manipulativnu potrebu za pažnjom i potvrdom. Pritom jedva da je svjesna svoje agresije. Njoj je trauma identitet; identitet predstava, a predstava zamjena za istinu…
Kada su se pročuli razmjeri Lucinih laži, svi oni koji su do tada sudjelovali u hajki na Tomu, okrenuli su se protiv nje. Doživjela je velike izljeve mržnje. Naime, Luce je u međuvremenu postala simbol pokreta protiv partnerskog nasilja u ženskim udrugama. Svojim je lažima dovela u pitanje vjerodostojnost svih drugih žrtava. I time im nanijela ogromnu štetu. Rastrgali su je…
Jer je to bilo najjednostavnije. Linč ne podnosi složenost. On traži jednu stranu priče i jednog krivca. Danas je lovina narcis. Sutra netko drugi. Ali mehanizam je isti. Moral je oružje. Bol je metak. A istina strada kao laka meta…
Na kraju se pokazalo da narcizam nije bio najveća laž u ovoj priči. Najveća je laž bila da se odsustvo karaktera može sakriti iza duhovnosti i opravdati traumom. U toj kombinaciji ne nastaje iscijeljenje – nego ideologija boli. A ideologije opstaju na neprijateljima. I lovu na vještice. Koji je uvijek nepravedan…
Je li tako, Calimero?