Na putu osobnog razvoja, u ženi se previru novo i staro, baba i boginja. Žale se žene da su zarobljene u obrascima babuške jer nikada nisu primile ljubav i podršku, ni od društva, niti od partnera. Nitko im nikada nije dao pravo da budu ono što jesu. Zapravo, najveći dio krivnje svaljuju na roditelje. Kada su roditelji u pitanju, tu žalbi, gorčine, zamjeranja, suza i psovki ne nedostaje…
Kao prvo, pravo da budeš ono što jesi uzimaš sama. Bez pardona! To pravo nitko neće i ne može uzeti za tebe. A kao drugo… Ljudiii… Ovo je Balkan!!!
Ukoliko si žena zlatnije dobi, to vjerojatno znači da ti roditelji nikada nisu rekli „volim te“. Jer ni sami to nisu nikada čuli. Daj bože da su u trenucima intime i prisnosti to rekli jedno drugome. Ali još uvijek je vrlo vjerojatno da taj „volim te“ nikada nisu čule tvoja baka, prabaka i cijeli lanac pramajki.
Svirepost Balkana nije u „volim te“ vidjela nikakvu praktičnu, oružanu ili prehrambenu vrijednost. Za bogataše su brakovi bili poslovni potezi, za kraljeve politički, a za sirotinju pogon za proizvodnju vojnika i kmetova. U njima se žena tretirala kao vreća za šakanje, ili, u boljem slučaju, kao otirač za opanke. U oba slučaja rintala je od jutra do sutra, a u pauzama, ili rađala, ili pokapala djecu.
Ratovi su bili svakodnevica, a s njima i silovanja. No, i ono što se redovno događalo u bračnoj postelji bilo je za većinu žena tek glagol trpni koji su podnosile u pozi mrtvaca. Ako bi se koja i usudila pokazati interes za “to” i malo pokrenula zdjelicu u smjeru zadovoljstva – ta nije bila normalna. Na Balkanu možeš preživjeti samo ako se praviš da si mrtva.
Drugim riječima, tisućama godina se na Balkanu nije izgovaralo i doživljavalo „volim te“. Izražavanje ljubavi bilo je toliko rijetko koliko i opjevano. S tim da bi se opjevana dežurna nesretnica, redovito najljepša u selu, na kraju balade obično survala s neke litice u ponor… Pa ti budi lijepa i zaljubljena… “đava te odnija”…
Tek ulaskom TVa i slobode govora na holivudski način u naše domove prije jedva pedeset godina, razabrali smo „aj-lav-ju“. Onda je on postao sve popularniji. Nešto kao ko-ka-ko-la. U početku smo krivili face od njegovih ispraznih slatko-kiselih mjehurića, dok i sami nismo prihvatili taj dijabetes poput „draga“, „baby“, „cmok, cmok“, „kiss, kiss!“ I koliko god taj lažnjak bio ljigav, ipak je bio korak naprijed u odnosu na lobotomiranu ljubavnu mutavost.
Da, mi smo babuške i babuni kada je ljubav u pitanju. I čudo je da uopće imamo kakve-takve odnose, čak obitelji i brakove. Dobro da to ikako funkcionira s obzirom na to da smo PRVA balkanska generacija koja čuje i govori „volim te!“- pa makar ne imali pojma što to pričamo! Bolesni, ovisni, depresivni, disfunkcionalni… nismo dobro. Ali dobro da smo uopće živi…
Od kud nam onda ideja o boginji usred takvog istrebljenja svakog dobra? Kako se taj arhetip usudio preživjeti?
Kada govorimo o boginji, govorimo o ljubavi. A kada govorimo o ljubavi, govorimo o mudrosti i zdravom razumu. No, kada govorimo o ljubavi i razumu Balkana… nema se tu puno za reć. Balkan je nisko pao. Štoviše, ponekad se doima da je baš Balkan epicentar antiljubavi i antirazuma. Ali, kako je Balkan mogao “nisko pasti”, ako prethodno nije “visoko letio“? Hm!?
Sve su glasniji neki glasovi iz znanosti koji tvrde da je baš na Balkanu bilo srce svijeta – civilizacija starija od babilonske, preteča grčke i rimske, veličanstvena civilizacija koja je tisućama godina živjela bez ratova, u miru i skladu s prirodom. Koristila je fantastičnu tehnologiju energije, magnetizma, vode, vibracije, zvuka. Arheološke iskopine sačuvale su čudesne građevine i objekte te zapisan njezin moto: „Život je ljubav.“ Možeš ga vidjet u muzejima. Povijest koju učimo u školi morat će se mijenjat. Za tu je civilizaciju čitav svijet bio svet. A svetija od svijeta bila je – žena. Ta je civilizacija štovala božansku ženstvenost… boginju…
I? Od kuda nam onda ideja o boginji? Iz dubine sjećanja. Iz dubine onoga što jesmo i naše iskrvarene potrebe da budemo poštovane, tretirane i viđene kao one koje istinski jesmo… Samo se boginje mogu sjetiti boginje…
Eee… balkane boy… “budi mi silan i dobro mi stoj.”
p.s. volim te