Kosa ženi daje samopouzdanje. Ne imati kosu, a imati samopouzdanja – to može samo muškarac. Tako i treba! Jer onaj pravi izvor samopouzdanja je ionako nešto drugo, unutarnje, neuvjetovano. A kosa… Mmmm… To je priča za sebe…
Kosa je prirodna zaštita od topline i hladnoće, simptom snage i zdravlja, ukras i divota, simbol ljubavi i slobode, statusna legitimacija, fetiš, talisman, magija i mit. Kosa je divlji i nepokoreni duh. Kosa je sve to i još puno više od toga…
Puno prije pojave matriksa, dok su šambalističkim Balkanom koračala bića blistave ženstvenosti i muževnosti, postojala su uzbudljiva vjerovanja o kosi. Prema njima kosa povezuje čovjeka s drugim dimenzijama i pohranjuje čarobna znanja.
Stoga drevni iscjelitelji nikada nisu rezali kosu. Uobičajeno su je nosili pletenu pozadi. Razmrsili bi je samo prije rituala kada im je bila potrebna osjetljivost na visoke vibracije.
Ratnici su postupali suprotno. U uobičajenim okolnostima svoju su muževnu tvrdoću smekšavali raspuštenom kosom. Ali su je vezivali prije bitke kako njezina mekoća ne bi otupila oštrinu i nemilosrdnost potrebnu u takvim okolnostima.
Ženstvenost, koja je već i sama po sebi senzualna i glorijozna, duga raspuštena kosa činila je neizdrživom. Stoga su je žene vezivale i skupljale. Raspuštale su je samo kada im je trebala tankoćutnost prilikom vođenja ljubavi…
Iako su kosu koristili u različite svrhe, njezin tretman je bio isti – dugo i sporo češljanje. Ono ih je smirivalo i opuštalo. Odčešljavalo dnevne brige i noćne more. Čistilo um. Slagalo misli. Uređivalo energiju. Vraćalo snagu…
O vrsti češlja ovisilo je stanje i raspoloženje tadašnjih bogova i boginja ovih prostora. Češalj je za njih imao posebno značenje. Stoga se on nije ni davao, niti uzimao od stranaca. Izrađivao ga je, ili svatko za sebe, ili za najvoljenije.
Ako bi netko ipak dodirnuo češalj, on se čistio ili u slanoj vodi ili moru. Potom bi se odlagao na osunčano mjesto kako bi se ponovno napunio energijom. Češalj sa slomljenim zubom smjesta se bacao.
Za češalj se biralo snažno drvo koje obilno provodi kozmičku energiju. Naime, ljekovita moć stabla prodire iz češlja kroz kosu u ljudsko tijelo te mu daje vitalnu energiju koja iscjeljuje ovisno o vrsti drveta od kojeg je češalj izrađen.
Legende kažu da je najviše čarolije bilo u češljevima od bukve, hrasta, bora, smreke, kestena i trešnje. S druge strane, priče kažu da češljevi od jasena, topole, brijesta ili vrbe uzimaju vitalnost, čine čovjeka tromim i energetski ranjivim.
Novorođenčadi se rezao prvi pramen i čuvao za slučaj da u kuću uđe kakva nevolja ili smrtonosna bolest. Tada je matični pramen stavljao u platnenu vrećicu i poput privjeska vezivao, ili oko vrata bolesnika, ili oko ulaznih vrata.
Trudnice se nisu šišale jer je postojalo vjerovanje da škare mogu odrezati bebinu snagu. Također se nisu međusobno šišali ni bračni partneri kako ne bi odrezali svoje dobre ljubavne odnose. A nepoželjno je bilo i šišati samoga sebe…
Vjerovalo se i da ruse kose samo vile nose. Ali osim drevnih vjerovanja o kosi, postoje i ona moderna…
Kada matriks želi stvoriti poslušnog nasilnika bez srca i pameti, ošiša muškarca na ćelavo. A kada želi primiti ženu u svoje religiozno okrilje časnog sestrinstva, pokrije joj glavu tako da sakrije baš svaki pramen kose.
I današnje žene i muškarci pribjegavaju šišanju kada im kosa akumulira previše negativne energije neugodnih događaja. Šišanje kose dođe kao neki reset, nova frizura kao ažuriranje, a promjena boje kao upgradeanje.
U cijeloj toj priči čak i moderni frizeri imaju šamansku ulogu, a da toga nisu ni svjesni. Oni svoju energiju također prenose na kosu. Stoga je za frizera poželjno birati veselog i energičnog majstora, odnosno, majstoricu.
Iako su se vjerovanja boginja i babuški o kosi mijenjala, ostaje činjenica da izgled kose glasno govori o stanju našeg zdravlja i raspoloženja. No, izgleda, da vrijedi i obratno. Kosa „radi“ niz-uz-brdo. Stoga možda i nije netočna ona frizerska mudrost koja kaže „Promijeni frizuru i promijenit ćeš život!“