Ah, ta Istra!
S njom uvijek nešto neobično…
Ovoga puta radnja priče događa se u Balama; vrijeme: sadašnje.
Ulazim u kameni krug i pozicioniram se u njegov centar. I kažem: “Aaaa”…
To je bilo sve što je potrebno da doživim jedan od najneobičnijih doživljaja…
Kada staneš u epicentar, možeš osjetiti zračenje nečeg nepoznatog. I to je nešto što će svatko doživjeti na svoj način. Ali ako progovoriš, akustični fenomen je konkretan i univerzalan.
Radi se o tome da čuješ sebe kao da si govoriš na oba uha istovremeno. S tim da mi mikrofon i slušalice ne omogućavaju da svoj glas čujem tako jasno i zvonko. U ovom sam krugu po prvi puta ZAISTA čula svoj glas.
Poigravajući se glasom, stekla sam dojam kao da je krug odijeljen od ostatka prostora nekakvim energetskim zidom u obliku cijevi. O taj se „zid“ glas odbija na neki posebno sofisticirani način, bez eha ili šuma.
Štoviše, „zid“ učini izražajnima inače neprimjetne nijanse glasa pa ga doživljavaš bogatijim, življim i raznobojnijim nego što ga poznaješ. Kada sam zapjevala, imala sam osjećaj da je u njemu čitav orkestar…
Istovremeno, taj “zid” nije prepreka za onoga koji je u centru i one koji su na rubovima. Svi oni čuju jedni druge na uobičajeni način. Fenomen se događa isključivo osobi u epicentru koja sluša sebe.
Stoga je vrlo zabavno staviti u epicentar nekoga tko ne zna o čemu se ovdje radi. No, prije toga treba uključiti kameru. Jer izrazi šoka i nevjerice na facama, reakcije i komentari su komedija na najjače.
Ego-um je zapanjen! Pa on u arhivi podataka nema ničeg sličnog na što bi se oslonio i onako sveznadarski šepirio! I dok se ponižen povlači pred činjenicom postojanja nečega o čemu nije obaviješten, priliku koristi sponatana ljudska priroda i istrčava na teren. A to znači da počinje show…
Kada je čula svoj glas, na jednu se štrigastu ženskicu svalio takav smijeh, da ni njoj niti nama nije bilo pomoći. Jedan je muškarac, u nedostatku kreativnosti, jednostavno počeo lajati k’o foka. A u jednoj se molitvi moglo čuti zazivanje i Hare Krišne i Harry Pottera…
Iako smo se ludo zabavljali, ipak ostaje pitanje svih pitanja: WTF?
Tko je radio ove kamene krugove? I kad? Tko ih je, uopće, otkrio?
Pronašao ih je Igor Raman Drandi prije više desetljeća kada je raščišćavao obiteljski teren. Kako je krug na privatnom posjedu, točna lokacija nije poznata široj javnosti.
No, zahvaljujući usmenoj predaji, ipak su je posjetili brojni istraživači, iscjelitelji, alternativci, a posebice pjevači i glumci koji bi tu iskušavali glas, njegovu energiju i namjeru.
Betonski krug promjera desetak metara je iz vremena Austro-Ugarske. No, on je izgrađen na temeljima nekih prijašnjih krugova. Tko je poznavao tako sofisticiranu tehnologiju zvuka? Čemu je služila? Odakle je došla…
Govorimo, naime, o nečemu za što se predpostavlja da je staro tisuće godina. Govorimo o prapovijesti u kojoj se baš ovdje štovao kult Velike Majke, Magnum Mater. Govorimo o davnini kada su Istrom koračale boginje Boria, Trita, Nebra, Sentona i Eia…
Živimo u svijetu koji u svojoj skrivenoj povijesti čuva mnoge tajne. I one su tu, samo korak od naše svakodnevice limitirane strogim rasporedima, računima za režije i nizovima dana zabetoniranih u istost i običnost.
A da li bi naš život i dalje izgledao tako kada bismo dokučili neke od tih tajni – mističnih do srži? Tko zna…
Draga zemljo, Istro mila, TERRA MAGICA, učiteljica mi bila…