Srodne duše, twin flames, sudbinske ljubavi… to su vjerovanja prema kojima, među milijardama ljudi na planeti, postoji samo jedna osoba koja se perfektno uklapa u tebe i time ti garantira da će vaša ljubav biti vječna i nepobjediva. „I živjeli su sretno zauvijek…“
Ja takve nisam srela. Ma kako da je ljubav velika i ekskluzivna, još uvijek postoji mogućnost da on i ona budu sretni i s nekim drugim, u nekom drugom vremenu i drugačijim okolnostima. Iskustvo kaže da su i muškarci i žene sposobni voljeti više puta u životu. Jer naš kapacitet za ljubav je vrrrrrlo rastezljiv.
Da nije tako život nas ne bi neprestano dovodio u doticaj s raznim ljudima. Neki ostvare manji utjecaj na nas, a neki veći. S nekim provedeš jednu noć koja ti ispuni život, dok s drugim provedeš godine, a da ostaneš prazna. Nema pravila. Mnoštvo je mogućnosti. I svaka ima neku svoju vrijednost.
I zato tvrditi da smo samo jednom u prošlosti imali srodnu dušu značilo bi umanjiti vrijednost svih onih drugih odnosa koji su se dogodili ili će se tek dogoditi. A to ne bi bilo ni istina, niti fer. Jer dok postoji bilo koji od tih odnosa, on je za nas u danom trenutku najvažniji kozmički događaj i nužan korak ka nekom drugom događaju.
A to, što se nakon nekoliko godina osvrnemo unazad i lupamo po glavi: „Što mi bi!?“, to nije stvar greške nego odrastanja. Uostalom, ni jedna se od nas ne crveni od srama zato što smo se u djetinjstvu igrali zvečkama i lutkama. Svaka naša privučenost nekim ili nečim ima svoje vrijeme i razlog.
S druge strane, provesti život u iščekivanju susreta sa srodnom dušom znači živjeti u grču. Čak i da je dobiješ, pitanje je da li bio to bio dobitak ili uskrata? Jer u fizičkom iskustvu svaki odnos ima svojih ograničenja. Inzistirati na vječnosti tih ograničenja i nije neki život.
Život opstaje na promjenama.
Kada se dogodi ljubav, to je čudo! Uživaj u tome što imaš nekoga s kim se osjećaš toliko dobro da se zaljubljuješ u sebe i prelaziš sve svoje poznate ti granice voljenja i prepuštanja. Ali ne tereti taj odnos nekim teškim definicijama i duhovnim dogmama „srodnih duša“. To stvaraš višak potencijala.
Spiritualnim marketingom samo dovodiš u sumnju cijelu tu ljubavnu priču. Stječe se dojam kako, ili time želiš dati na važnosti sebi kao ženi koja je IPAK, za razliku od ostalih jadnika iz okruženja, vrijedna neke izuzetne ljubavi, ili pokušavaš uvjeriti sebe u nešto oko čega te izjeda sumnja.
Stvarna ljubav ne treba isticanje. Ona je tiha i dovoljna samoj sebi. Jer stvarnost je satkana od božanske supstance. I ima puno razina. Ali ako fejkanjem ograničavaš stvarnost, gubiš pristup tim drugim razinama – gubiš pristup čudima samospoznaje o kakvima u lažiranoj stvarnosti ne možeš ni sanjati.
Sklonost mitu o srodnim dušama izvire iz straha da će nam život propasti ako ne sretnemo nekoga tko će nas prihvatiti u cijelosti. Ali razvijanje cjelovitosti prihvaćanjem cijele sebe, vrlina i mana – to nitko ne može „odraditi“ za nas – pa bio on i srodna duša. Razumijevanje toga je sazrijevanje.
Iščekivanje susreta sa srodnom dušom je pouzdan način da život provedeš tjeskobna i neispunjena. I dok gledaš tamo negdje u daljinu, možda propustiš jedini „pravac“ iz kojeg takva duša može doći – onaj unutar tebe. I to je susret kojem svjesno krećeš ususret. I to tako da se opustiš. I prestaneš čekati.
Samo kreni. Kreni prema sebi. Kreni nepokretom. Dahom. Neka ti putokaz bude upravo ta čežnja za (srodnom) dušom. Odakle dolazi ta čežnja? Pusti osjećaju da te odvede do njezinog izvora… Jer tamo… možda shvatiš… da je srodnost za kojom težiš… zapravo ona… babuške sa boginjom.