U životu sam srela nekolicinu dragocjenih ljudi. Divni divovi! Iako je svaki od njih na svoju ruku, imaju nešto zajedničko – nitko od njih nije normalan. Bogu fala!
Misliš da si normalan i da živiš normalan život, a onda iznenada ostaneš bez posla, pohara te kamata, razboliš se, ili te muž napusti i ode s drugom. Ako živiš normalan život, zašto ti se događaju stvari koje ubijaju? Kaže se da se „loše stvari događaju dobrim ljudima“. Da li!? Loše stvari se događaju normalnim ljudima. Zašto? Jer normalni ljudi rade loše stvari – uz dobro opravdanje! Čini se da je s njima sve u redu – dok ništa nije uredu! Zlo je tako obmanjujuće…
Normalan čovjek ode u trgovinu, reklame mu kažu „kupuj!“ i on pomahnitalo gazi druge kupce ne bi li kupio što mu ne treba. Normalan čovjek ode na posao, šef mu kaže „izvrši!“ i on izvršava sve, pitajući za novac ali ne i za štetu. Normalan čovjek ode u vojsku, narede mu „ubij“ i on ubija ljude koji mu nikada ništa učinili nisu. Normalan čovjek izlijeva otrove u vodu koju pije. Normalan čovjek truje zemlju koja ga hrani. Normalan čovjek sječe šume koje ga drže na životu. Normalan čovjek drži leševe u zamrzivaču, zabavlja se uz horrore i opušta uz igrice ubijanja. Od svih misli na svijetu, normalan čovjek bira crne. Zašto? Jer normalan čovjek nije normalan. Normalan čovjek uništava sebe i istrebljuje sve oko sebe tzv. normalnim životom. I redovno se čudi kad njega takvog dobrog strefi nešto loše: „Kakva nepravda, to nije normalno!“
A što je mega-balkancu bila norma?
Ni jedan artefakt ne ukazuje na (auto)destruktivno ponašanje protoslavena. Sve do prije šest tisuća godina nema ni jednog dokaza o postojanju statusnih razlika, društvene neravnopravnosti, devastacije prirode ili uništenja drugih vrsta. Nema ni jednog dokaza da se čovjek upuštao u ratovanje, a kamo li u organizirano nasilje. Nema dokaza o ubijanju, nema znakova nasilnih smrti, razaranja ili okrutnosti. I premda su pronađene brojne rukotvorine, nakit, alati i posuđa – oružje nije pronađeno! Drugim riječima, u arheološkim slojevima neolita na Balkanu nema dokaza o postojanju „normalnih“. Svi l(j)udi!
Istovremeno, arheolozi su diljem Europe otkrili pretpovijesne “umjetničke galerije”. Obično su se nalazile u spiljama. No, i opet ni jedna ne sadrži prikaze rata i ratnika. Ali zato mnoge sadrže prizore ljubavnika. Ukratko, sve upućuje na to da je megalitanac „vodio ljubav, a ne rat“. Njegova umjetnička duša divila se ženskom tijelu kao živoj skulpturi. Stoga su tadašnje boginje bile slobodne hodati obnaženih grudiju. I činile su to ponosno, kako samo to prirodnost čini. Leđa ravna, ramena zabačena, grudi gore, a srce ponuđeno prvo i potpuno. Pritom je ženu štitio zdrav stav mega-balkanca prema tijelu i seksualnosti. (Pro)vođenjem ljubavi kroz ženino tijelo, muškarac je uspostavljao tako obilan energetski tok da nikakva ljuštura babuške nije imala šanse nastati, a kamo li opstati.
Ovisnost o antiseksu, pohota, ponižavanje i ugnjetavanje žena, nisu u umu mega-balkanca. Ovaj patološki poremećaj je obilježje mini-bikini-balkanca. On je nastao uvođenjem nove psihe, instaliranjem metriksovih religioznih programa otuđivanja od tijela, te izopačivanjem stavova prema tjelesnim instinktima i procesima. Svi pacijenti koji nose deformacije tog izvornog poremećaja, danas se zovu „normalni“, a dijele se na babune i babuške.
Nastanak babuške je direktna posljedica pretvaranje muške moći u nasilje. Naime, nasilje nije jačalo muževnost, nego slabilo. Bol, koju impotentna muževnost iliti antimuškarac uzrokuje ženi, stvara oštečenje pa začepljenje u njezinoj energetskoj kanalizaciji. Nakupljeno emocionalno smeće vremenom se kalcificira u ljušture babuški. U početku je njima žena štitila svoju svetu ženstvenost. No, poslije su joj postale zatvor. On ju je izolirao i isključio od cjeline života.
Danas se svi isključeni zovu „normalni“. Ako već ne nosi usku ružičastu majicu, onda moderan antimuškarac tako isključeno bulji u sise koje mu iskaču iz medija da se uvijek zapitam, zar nikada nije vidio ženu!? Gleda je doma svaki dan, a ne vidi je!? Ako ne doživljava stvarnu ženu, šta uopće doživljava!?
„Normalni“ ne postoje. Postoje amputirani i cjeloviti. Babe i boginje. I ti koja biraš stranu. Međutim, većina ipak bira „normalnost“ jer ona stvara iluziju da je sve OK i daje lažni osjećaj sigurnosti. A zapravo, ako imaš „normalan“ život, možeš biti sigurna da će biti uništen. Jer „normalno“ je najopasnije stanje u kojem možeš biti. To je hipnotizirano stanje. Ali ne moraš u njemu biti…
Iz „normalnog“ možeš umaknuti tako da uključiš svijest, odreagiraš nepredvidljivo i naceriš se svim ozbiljnim prijetnjama. To uvijek zblesa matriks i zezne mu algoritme. Drsko zahvati u rezervoar samoosnaženja, samodostatnosti, posvećenosti, integriteta, borbenosti i časti. Djeluj u smjeru svojih snova, radom i disciplinom izgradi izuzetnost, te se odrekni ideje o nemogućem.
Biti boginja znači ne ponašati se normalno nego prirodno. Prirodno je razumno. Razumno je ponekad biti nerazumna. Funkcionalno nerazumna! U svijet, u kojem je nenormalnost norma, mudro je prokrijumčariti zdrav razum, deset deka romantike, fetu neposluha i par zrnaca ludosti. Ovaj je protuotrov zlata vrijedan.