Šezdesetih je godina Zagreb bio grad sivo-plavih zidova i trošnih ograda iza kojih je mršava mladež snivala velike živote u skromnim sobicama.
Moji roditelji su tada bili studenti. Nisu imali gotovo ništa od onoga što se moglo kupiti. Ali su imali mladost, radost i – ljubav.
Poželjeli su proslaviti Novu godinu u zagrebačkoj Gradskoj kavani. Biti tamo, tada je značilo pripadati životu i vjerovati u budućnost. Ali mama nije imala haljinu…
Tata je pogledao prema prozoru.
I vidio mogućnost…
Skinuo je s prozora čipkaste zavjese, sjeo na pod i uz pomoć škara, igle i konca – a tehničkom preciznošću studenta strojarstva – počeo stvarati: dostojanstvo, radost, proslavu, ljepotu…
Njegov čin nije bio samo improvizacija. Bio je čin pažnje, nježnosti i posvećenost. Krojio je i šivao sve ono što je želio da mama osjeti: „Ti zaslužuješ haljinu. I ja ću je stvoriti za tebe. Jer te vidim.“
U ponoć je mama plesala u najljepšoj haljini koju je ikada nosila… Plesali su – ne kao dvoje ljudi koji su se morali snaći, nego kao dvoje ljudi koji su znali što imaju jedno u drugome…
A danas?
Danas su haljine posvuda: u izlozima, na sniženju, na „dodaj u košaricu“. Biramo ih po trendu i brandu, ne po osjećaju. Na njima nema ljubavi – samo cijena. Nema „vidim te“ – samo „daj pažnju“…
I kada usporedim tadašnju maminu haljinu s kontejnerima današnjih – pitam se: jesu li to doista bila siromašna vremena? Ili bogata onime što smo danas zaboravili tražiti?
Jesmo li stvarno napredovali? Ili samo zamijenili čipku ljubavi za gomilu stvari – stvari iza kojih prikrivamo samoću i čežnju za nekim, tko nas neće samo gledati i procjenjivati – nego vidjeti…
Zaista vidjeti…