Kada je teta u vrtiću pitala djecu: „Zna li netko što je to odgoj?“, moj sin joj je odgovorio: „To ti je nešto kao dresura.“ I zaista, što je „odgoj“?
Kada sam ja postala mama, mislila sam da odgajati znači nešto djetetu lijepo objasniti, a ono će to poslušati. Smjesta! Jer takvo sam dijete bila ja, pa sam mislila da će i moje dijete biti takvo. O Sveta Pedagogice, kakva zabluda! Ništa me nije slušao! A čim bi u mom glasu osjetio profesionalnu roditeljsku metodologiju, samo bi me prekinuo s „bla, bla, bla“.
Onda sam negdje pročitala da se većina druge, zahtjevnije djece, zapravo povodi, ne za riječima, nego za ponašanjem roditelja. Ok, nije problem, bit ću svome sinu dobar uzor. To je bar lako…
Ovo je pomoglo, ali samo djelomično. Naime, do izražaja je počeo dolaziti sve dublji kontrast među nema. I to me zbunjivalo. Nikako mi nije bilo jasno: ako sam ja mirotvorac, zašto je on ratoborac; ako sam ja strpljivica, zašto je on srtljivac; ako sam ja uredna, zašto je on neuredan? Kako ništa ne uči iz mojih dobrih primjera!? Što ne valja?
Trebalo mi je puno vremena i put boginje pa da shvatim kako se moj sin ne povodi, ni za mojim riječima, niti za djelima. Nije ga zanimalo ŠTO činim. Zanimalo ga je KAKO to činim. On je slijedio moju EMOCIJU…
Da pojasnim… Volim kada mi je lijepo. Stoga sam izrazito uredna, organizirana, disciplinirana i efikasna. No, da bi prostor oko mene izgledao isto tako, treba uložiti truda, vremena i energije. Ribanje pločica, struganje zdjela i peglanje brda robe – i nije baš najugodnija aktivnost na svijetu. Teško je uživati kada ti je teško. U tim i takvim situacijama, osjećaj uživanja prodajem za marljivost i rintanje. I pojačam na najjače – dok ne padnem s nogu… I kada je na kraju oko mene sve čisto i uredno, mogu uživati… Punih pet minuta… Jer nakon toga imam neku drugu obavezu…
Moj sin je sve to gledao – srcem. I ti mu se osjećaji nisu sviđali. Stoga ih nije ni slijedio. Štoviše, zauzeo je upravo suprotan smjer. Svoju je sobu guštao u najvećem neredu. A taj je nered marljivo, sustavno, organizirano, disciplinirano i efikasno širio svuda po stanu.
Što sam mogla učiniti? Naravno da sam kao i svaka prava babuška trčala sve brže i brže u kotaču hrčka i neprestano kvocala „pospremi, pospremi, pospremi“. I naravno da sam činila sve više i više onoga što je sve manje i manje funkcioniralo. Bila sam na rubu nervnog sloma kada mi je mudrac visine metar i centimetar ispalio: „Mama, moraš se odlučiti: hoćeš li da ti život bude obaveza ili igra?“
Nemajući kud, morala sam se okrenuti k sebi. Počela sam s pitanjem: kako transformirati teško u lako; obavezu u zabavu? E, tu započinje put… put srca…
Ali ne radi se samo o pospremanju, već o svemu – o svim situacijama koje čine svakodnevicu, a posebno o stvarima vezanima uz školu. Naime, sve su nam one postajale povod za konflikt – čim bih ja i na trenutak djelovala iz glave umjesto srca; iz teških umjesto lakih raspoloženja. Nije mi tolerirao ništa u čemu bi osjetio i trunku mehaničnosti, činjenja nečega što moram, te zamora kao posljedicu. Odmah bi uslijedile kontre svih vrsta, odnosno demonstracija disfunkcionalnosti…
Ukratko, moj prezahtjevni sin je već godinama moj najbrutalniji mentor ne-napora, ne-moranja, ne-napetosti i nadasve, rada srca… Reanimator! I sada, kada mi netko daje netražene savjete o tome kako bih trebala odgajati dijete, samo ga prekinem s „bla, bla, bla“. Uostalom, što uopće znači „odgoj“? Malo sam zaguglala…
Piše ovako: „gojiti“ znači živjeti u miru, davati život, hraniti, iscjeljivati. A „od-gojiti“ znači „od-vojiti“ od tih vrijednosti… Ok, ovo je samo jedno od mnogih tumačenja pojma „odgoj“. No, meni se svidio, pa sam ga prisvojila i od-odgajam dijete na način da u srcu „gojim“ mir i dobre osjećaje… Ispred mene je još dug put razmijevanja kako sve to funkcionira… Ali, korak po korak…
P.S.
A mali? Mali je dobio u izviđačima orden za najuredniji šator. 🙂