Razočaran stvarnim ženama, Pigmalion je isklesao kip savršene žene i nazvao ga Galateja. Bio je toliko očaran ljepotom vlastitog djela da se zaljubio u nju. Ganuta njegovom ljubavlju, boginja Afrodita udahnula je kipu život i učinila ga stvarnom ženom…
Vremenom je Galateja postala simbol oživljene ženstvenosti. No, iako je riječ o mitu, ova pojava je stvarna. Stoga se preobražavanje mrtvog u živo – potencijala u postignuće – danas naziva pigmalionski efekt. Sve više ga koristi suvremeni odgoj djece…
No, gruba stvarnost 40.-tih nije upoznala moje roditelje s tom odgojnom „čarolijom“. Srećom, dotakla ih je rana hollywoodska magija, pa je moja mama pomislila da bi svaka djevojčica treba ići u školu baleta i glazbe… Bila sam oduševljena. No, ne zadugo…
U Puli 70.-tih mogla su se čuti razna narječja, a talijanski jezik govorili su čak i domaći ljudi. Štoviše, neki od Hrvata, pravili su se da ne razumiju hrvatski. Pravili su se važni…
I k’o za dišpet, obje moje maestre (baleta i glazbe) govorile su isključivo talijanski… Da stvar bude gora, pedagogija 70.-tih kao da se htjela natjecati s dresurom. Pamtim samo strogoću, viku i pogrde. Ništa nisam razumjela
Imala sam pet godina kada sam prvi puta iskusila da krivo odsviran ton može izazvati lupanje poklopcem klavira, a da pogrešan plesni korak može značiti peckanje šibom po nogicama. „Signore Uzelac, sua figlia non distingue il demi-plié dal grand-plié“ – krenula bi objašnjavati maestra mome tati, na što bi joj on odgovarao: „Cara maestra, ali to uopće nije bitno! Ona nije tu zato da postane prima-ballerina, nego zato što uživa u plesu.“ Uzalud! Bilo je to vrijeme kada se na pojam uživanja gledalo gotovo s prezirom. Rigidnost, muka i poslušnost bile su tražene valute…
Plesanje i sviranje ponižavali su me godinama, stvarali mučninu, a potoci suza objašnjavali su se „pretjeranom osjetljivošću“. Odustajanje nije dolazilo u obzir. Bildali su mi karakter… i tako me okamenili… Uh… Maštala sam o zatvorima za maestre… Ali tek me preseljenje u dragi grad spasilo od „lijepih umjetnosti“…
Zamrzila sam sudjelovanje u predstavama, pa sam se u novom gradu sakrila među kistove i boje. Tamo je bila jedna apatična učiteljica Likovnog odgoja. Nije pokazivala sklonost iživljavanju. I govorila je hrvatski. Iako je bila škrta na riječima, ipak je u par navrata pohvalila moj rad. To je bilo dovoljno – nastavila sam slikati… U odrasloj sam dobi čak imala jednu samostalnu izložbu…
Međutim, u novoj je školi bila i jedna učiteljica Hrvatskog jezika: avangardna, otkačena, drugačija… Sitna je buntovnica vrlo brzo pokazala iskreno oduševljenje mojim literarnim uradcima. Pa sam se počela truditi još više. Jer trebalo mi je još više njezinog oduševljenja i odobravanja. I dobivala sam ga. I hranila na njemu… Danas je iza mene na tisuće objavljenih tekstova i osam knjiga…
Pigmalionski efekt kaže da je za uspjeh potrebna jedna jedina osoba koja vjeruje u tebe više nego što ti vjeruješ u sebe – jedna jedina osoba koja u tebi vidi nešto što ni ti sam ne znaš da imaš… Za mene je to istina… Ali što kada te jedne osobe nema?
Nema da nema. Ta jedna uvijek je tu – ti sam. Sama supstanca tog tajanstvenog „ja“ sastavljena je od onoga što te privlači. Želja za nečim odraz je onoga što se u tebi želi osloboditi. Vjeruj sebi i samo vježbaj. Na taj se način mogu čak i negativna, antipigmalionska iskustva pretvoriti u neš to više od onoga što je netko drugi dobio pozitivnim iskustvom, a koje možda u startu nije ni želio…
Balet i klavir bili su moj san. Mama je gubila sve bitke u nastojanjima da se u vrtiću ne uprizorim u baletnim haljinicama. Ako nisam plesala, onda bih „svirala“ po stolićima koji su glumili klavire. Zato sam svoju školu klavira i baleta doživljavala porazom. I to me mučilo…
Ali kada se groza prema baletu ispuhala, počelo se buditi sjećanje na moj prvotni zanos Bilo je to u vrijeme studija. Ponovo sam počela pohoditi baletne predstave. No, ljepota baleta pokazala se za mene nepodnošljiva…
Dok bi publika tiho uživala u prizorima plesa, ja bih neutješno ridala. Jedna po jedna prijateljica odustajale su mi od pratnje. Hrabro sam pregrizla nelagodu, kupila maramice i nastavila odlaziti sama… Balerina nisam postala, ali sam imala sve šanse postati profesionalna narikača… 
Znači, trebalo je nešto poduzeti… 
Uvela sam svakodnevnu disciplinu izvođenja par osnovnih baletnih vježbi. Bez šibe i parlanja maestre, naučila sam osluškivati i pokretati tijelo iznutra. Kako su mi se razvijali osjeti i komunikacija s tijelom, tako su mi se mijenjali i pokreti. Vremenom su prestali sličiti baletnoj tehnici i postajali sve više nalik–meni.
„Mojih čarobnih 20 minuta“ samoregulacije uživam već 40 godina. Stoga, i sad, kada mi se godine opasno približavaju znamenkama koje počinju sa 6, svi drugi brojevi moga tijela ostali su isti kao i kada sam bila djevojka. Ali, nije stvar samo u brojevima…
Kada naučiš jezik tijela i počneš razgovarati s njim – ono ti ima svašta za reć’. Čudesno je mudro. Zahvaljujući njegovoj priči nastali su mnogi tekstovi serijala Put boginje… Moj ples i pisanje, vitalnost i zadovoljstvo, uvidi i rast… sve je to neodvojivo. Jedno.
A što se dogodilo s mojom čežnjom prema glazbi? Iako danas jedva da znam ljestvicu odsvirati, ipak je i ta ljubav našla svoj put – kroz druge. Naime, neki od dragih mi glazbenika ujedno su i moji prijatelji. Divim se njihovom umijeću. Njihove nastupe pratim s pobožnim uživanjem. Pritom nastojim da im ne preuzimam show svojim ridanjem…
Pigmalionski efekt kaže da tvoje poimanje nekoga ima snagu da u njemu oblikuje samopoimanje. Stoga je bit odnosa način na koji zrcalimo jedni druge. Kada je tvoj pogled hladan, kritičan i osuđujući – ljudi u njemu venu. Kad je on čist, otvoren i topao – ljudi u njemu cvjetaju. Bezbroj je primjera da je jedne te ista žena u odnosu s jednim muškarcem postala baba, a u drugom boginja – Galateja.
Poput Pigmaliona, i nas naša nezadovoljstva odnosima navode da pogledamo dublje u sebe i druge, te da svojim viđenjem i vjerom oslobodimo ono što se osloboditi želi… 
Nismo tu da ostavimo jedni druge okamenjenima – već da si udahnemo život…