Žena stoji usred kućnog kaosa. Točnije, stoji je na rubu nervnog sloma. Nakon perioda dužeg izbivanja, sutra se vraća na posao. Neizdrživi bolovi u nozi još nisu popustili, ali ne može si više priuštiti gubitak na plaći zbog bolovanja. U uredu će je dočekati obeshrabrujuća hrpica nagomilanih poslova, neumoljivih rokova i nekolicina toksičnih odnosa.
A sad treba mlađe dijete nahraniti, starije pripremiti za školu, skuhati večeru, ispeglati robu i obaviti još milijun sitnica koje nitko ne računa. Puca po šavovima, a glavni dio paljbe leti prema, ni krivom niti dužnom, suprugu. Od udara njezinih prigovora, zahtjeva i napada, brani se nemuštim pokušajima da joj udovolji i nekako joj pomogne. No, ništa ne djeluje. Samo pogoršava stvar.
Cijelu tu nervozu, svojim bistrim okicama, držeći se za ogradicu krevetića, pažljivo promatra trogodišnjak. Kad je pogledom uspio dobiti tatinu pažnju, stao je nešto bezglasno govoriti, izražajno otvarajući usta. Tata se nasmije i kaže: „Reci na glas.“ A mali će: „Reci joj da je voliš!“
Ista obitelj minutu kasnije… Zagrljeni. Raznježeni. Probuđeni. Smireni…
Boginja može puno toga učiniti za one koje voli. Toliko toga potegnuti, podnijeti, srediti. Ali joj pokaži da to primjećuješ i cijeniš. Zagrli je čvrsto. I nikad, nikad joj ne zaboravi reći da je voliš…