Između pojmova „rad“ i „radost“ postoji uska veza. Naime, mnogi se raduju kada ne moraju raditi. Najradosniji među njima su trutovi. Oni su sastavni dio društva. A neki kažu da je visoko uređeno matriks društvo nalik košnici – sastoji se od mnoštva radilica, nekoliko trutova i jedne političarke.
I žali se tako Roksa da je njezin Roki trut. Posve pasivan! Očajna se žena osjeća premlaćenom njegovim nedostatkom vodstva, inicijative i odgovornosti. Jer pasivnost je oblik agresije koja stvara modrice na psihi.
Muškarac, koji ne pokazuje inicijativu, zapravo prebacuje svoju odgovornost na ženu. A kada učinjenim nije zadovoljan, okrivljuje nju za pogrešno postupanje i pritom je vrijeđa za ono što je sam propustio učiniti. Pa kad ne čini on, čini ona. I može ona sama napraviti sve – ali jedno ne! Ne može se emotivno angažirati za dvoje. A ako se on emotivno ne trudi, da li je njemu uopće stalo? Zašto je u vezi? Da li je njezina sposobnost preživljavanja kriva za njegovu nesposobnost – pita se i kolumnistica Aleksina Đorđević. Ali to su pitanja na koja muškarac može odgovoriti samo zauzimanjem stava i preuzimanjem vodstva.
Kada žena preuzme vodstvo, ona to ne čini zato što ima ambiciju biti generaluša u obitelji, već zato što joj je taj odnos važan. Ako muškarac ništa ne ulaže, nego se slaže sa svim njezinim odlukama, miri i prilagođava njezinim akcijama i samo kima glavom k’o da mu je vrat na feder, ona se osjeća kao da ni nema partnera. Jer pasivan muškarac nema potentnu muževnost. A to je zasigurno ne uzbuđuje. To je ubija! Jer njegova je pasivnost manjak životne radosti. Pasivnost odbacuje radost od sebe i svojih. I zato je izbjegavanje izazova življenja nedopustivo… Čovječe, trgni se! Bori se za one koje voliš. Ako ih voliš…
Skupinu takvih, hiperpasivnih Rokija, koji su se, međutim, odlučili boriti, srela sam na jednom tantričkom događaju. Događaj je okupio žene i muškarce koji su osjećali da u njima mora biti više života nego što je u babunima i babuškama koji su ih zarobili. Stoga su, dolaskom na događaj, iskazali spremnost za promjene.
Tantra je znanost o životnoj energiji. Ozbiljno bavljenje tantrom najviše me podsjeća na studij elektrofizike. Ja sam je shvatila kao oblik „stručnog usavršavanja“. Jer ako itko nudi preciznu tehniku kako isključiti babušku i uključiti boginju, onda je to tantra – njezina filozofija, energetska masaža, yoga i meditacija.
Ima jedan natpis koji kaže „ne smijem premlatiti budalu, pa idem meditirati“. Ali meditacija nije potiskivanje. Ona je otpuštanje. Doduše, imam osjećaj da je meditaciju u nepokretnom sjedećem položaju izmislio neki trut. Jer kada žena zaustavi svoje kompulzivne misli, pokreće se njezino tijelo. Najprije bokovi. A onda i sve drugo. Prirodna žena pleše. Boginja pleše. I žena, koja je jednom bila plesana, ta više nikada ne može slijediti religije čiji bogovi ne plešu. A bogovi plešu bešumno. Jer samo „duboke rijeke bešumno teku“ kaže jedna japanska poslovica.
Kvalitete duboke muževnosti poput autoriteta, vodstva, inicijative, odgovornosti, poduzimanja i funkcionalnosti, nisu kvalitete koje žena može od muškarca iskamčiti razgovorom, a još manje raspravom ili bukom. To su kvalitete koje se u muškarcu automatski i bešumno bude kada seksualna energija slobodno poteče kroz sve njegove kanale i energetske centre. I jednom, kada se ta energija oslobodi, na muškarcu je da nad njom uspostavi svjesnu kontrolu. Kada muškarac ne bi imao kontrolu nad tom energijom, to bi bilo isto kao da vozi ženu u automobilu dvjesto na sat, a da pritom ne zna gdje su mu volan i kočnice. Ova „vožnja“ traži zrelost, vještinu, disciplinu i snagu. I to je upravo ono što će tantrička žena testirati kod muškarca.
Kulminacija spomenutog tantričkog događaja bio je ritual „crvenih haljina“. Za tu su prigodu žene i muškarci odvojeni, kako bi, kroz nekoliko minuta instrukcija, zasebno dobili „upute za postupanje“. Svrha je bila izraziti božansku ženstvenost, odnosno, muževnost, i pritom, u onom drugom, prodrijeti kroz privremenu formu lica i tijela i tražiti boga, odnosno, boginju. Cilj je bio isti, samo je način bio različit: oni su sjedili, a one su plesale. U crvenim haljinama…
Propuštajući plesom boginju kroz sebe, žene su zakovitlale jednu zavodljivost kakvu su čitav život bile učene najstrože potiskivati i negirati. Ovdje je ona bila, ne samo dozvoljena, nego dobrodošla. Većina ju je prisutnih žena doživjela po prvi puta. Ali i muškaraca. Njihov je „zadatak“ bio da plesačice gledaju otvoreno, ali bez padanja u požudu sa slinom na kutu usana. Jer ako bi mu se dogodio takav fijasko, plesačica pred njim bi odmah znala da je slab, da je ne gleda bog nego babun koji nema kontrolu nad svojom seksualnom energijom. Tada se energija njezine zavodljivosti gasi i povlači, i bez njezine svjesne volje. Ali ako bi plesačica osjetila da je muškarac gleda slobodno, čisto i prirodno, a da pritom ni za milimetar ne gubi kontrolu nad sobom, boginja u njoj bi automatski proizvela još više struje i magnetizma…
“Ples crvenih haljina“ dečki su „otrpjeli“ junački. Žene su se osjećale kao boginje jer ih ni jedan muškarac nije gledao kao objekte, već kao subjekte. U njihovim očima moglo se vidjeti samo poštovanje, zadivljenost i beskrajna zahvalnost. Drugim riječima, nakon samo par minuta mudrih uputa iz davnine i promjene perspektive, u dvorani više nije bilo ni jednog Rokija. Samo Muškarci…
Zašto stremiti božanskoj ženstvenosti i muževnosti? Jer je to stvar evolucije. Ili ćemo se razvijati prema našoj uzvišenoj prirodi, ili ćemo se i dalje degradirati u neljudskom ponašanju, te bez srca i pameti mrziti i uništavati sve oko sebe. Je li to put? Nije. To je stranputica. Ljubav je oduvijek bila i ostala jedini put.
Ali mi ne možemo spoznati ljubav ako ne znamo kakva je naša stvarna priroda. Ne možemo znati kakva je naša priroda ako naša životna energije nije slobodna.
Da bi spoznali ljubav, najprije se moramo sjetiti empatije. A da bi se sjetili empatije, trebamo se sjetiti prijateljstva. Trebamo se sjetiti „bratstva i jedinstva.“ To nije politička parola. To je duhovni zakon. To je istina po kojoj su nastajale šume i preživjele tisućama godina. To je istina po kojoj su nastajale ljudske zajednice i preživjele. To je istina koja je prisutna u onim kutcima svijetu koji su još uvijek živi i zdravi…
I baš dok je nastajao ovaj tekst čujem vic koji, u mojoj interpretaciji, ide ovako… Pesticidi otrovali brojne pčele, pa one koje su preživjele, moraju još više raditi. I tako se umorile pčelice od silnog posla i odgovornosti za opstanak prirode i čovjeka, pa se nakratko zatvorile u košnicu, obukle crvene haljinice, zaplesale i zapalile jointić, polako, opušteno, tantrički. Uto doleti jedna pčelica i pita: ‘A gdje je trut?’. Na to jedna otpuhne dim i odgovori: “The truth is out there!‘“