Postojalo je doba na Zemlji kada je čovjek čovjeku bio bog. A postoji i doba kada je „čovjek čovjeku vuk“. Što se dogodilo?
Nekada davno, živjela su tri brata minibalkanca: Balki, Roki i Mrki. Kako ih je život odveo različitim putevima, prihvatili su različite religije. Njihovi su hramovi bili restorani. S obzirom da je vjernicima, u ime dogme, bilo zabranjeno kušanje hrane, propovjedi su držali konobari koji su čitali jelovnike i tumačili njihove okuse. Ali jednoga su se dana Balki, Roki i Mrki ponovno našli u istome gradu. Balki je vjerovao da je bog slatko, Roki da je bog slano, a Mrki da je bog kiselo – ma šta god to značilo.
Iz ljubavi prema bogu u kojeg je vjerovao, Balki je, na glavni gradski trg, postavio divovski kip slatkoga boga. No, Roki se osjetio povrijeđenim. To mu je vjerovanje u slatkoću izazivalo dijabetes. Bez ikakve namjere da povrijedi Balkija, on se noću prikrao statui, kako bi boga učinio onakvim kakav je – slanim. Kada je Balki otkrio da je njegov bog posoljen, uhvati Rokija i posoli mu sve rane. Za to vrijeme Mrki polije slatko-slanog boga kiselinom. Onda mu Balki mazne ženu i zapapri Mrkiju… itd…
Mi, današnji balkići, rokići i mrkići, potomci smo onih koji su prihvatili nečije sisteme vjerovanja. Govorimo da smo svi braća, da samo vjerujemo u svoga boga, da nismo nasilni i da se nećemo boriti protiv nikoga. Ali, ako nas dovoljno isprovociraju – borit ćemo se! To pokazuje čitava povijest. Ali ne i prapovijest. U doba megalita i megabalkanaca, religije, kakve danas poznajemo, nisu postojale. A nisu postojali ni ratovi.
Ljudska je zajednica bila uređena tako da odražava kozmički red. Čovjek i priroda nisu postojali kao odvojeni pojmovi. Činili su jedan organizam čiji je um svugdje vidio simbiozu i stvarnost satkanu od svijesti. Velika Boginja se obraćala megabalkancu kroz pjev ptica, šum valova i miris kiše. I on ju je razumio. Megabalkanac je znao boga-i-nju i živio je kao ljubav.
Mnoge današnje religije preferiraju celibat. (Ova strana riječ u prijevodu označava utopijsku težnju koja se prenosi s oca na sina.) One su u sukobu s tijelom. Prirodnošću. I obavezno s drugim vjerovanjima. Zašto je sukob imanentan vjerovanju? „Ako nešto ne znaš – nema sukoba. Ako znaš – nema sukoba. Ali ako se praviš da znaš nešto što ne znaš – evo sukoba!
Kada vjeruješ u nešto što za tebe još uvijek nije postalo stvarnost, neminovno ćeš ući u sukob s nekim drugim, jer je on uvjetovan da vjeruje u nešto drugo. Uvjetovanje je oblik prisilnog ponašanja. Pošto smatram da je ono u što vjerujem ispravno i istinito, dat ću sve od sebe da to proširim posvuda.
Ako se opireš mojem nastojanju, upotrijebit ću druge metode: seks, zlato, kletvu, giljotinu, lomaču ili mač. Iako te to možda boli, to ipak nije nametanje, nego prosvjetiteljstvo. Ne želim te povrijediti. Samo spasiti…“ – ovo je srž objašnjenja indijskog mistika Sadhgurua na pitanje zašto religije uzrokuju sukobe.
Za znanje treba imat dušu. Ako nemaš znanja, žrtva si vjerovanja. Ego obožava sustave vjerovanja. On se uvijek poistovjeti s njima. Tako konstruira svoju osobnost. I tko toj osobnosti ne laska, taj ga vrijeđa. Pa se treba braniti. Stoga će svaki ego, koji imalo drži do sebe, upotrijebiti napad kao najbolju obranu. Tako je ego-um postao ego-bog.
I Balki je kao mali svaku večer molio slatkog boga da mu da neki ludi auto. Nije ga dobio ali je odrastajući shvatio da njegov Gospodin ne djeluje na taj način. Tada je ukrao auto i zatražio boga da mu oprosti. Nekako je uspio uvjeriti sebe da je krađa auta bila karmička pravda te da ga u tome sam bog podržava.
Kada povjeruješ u nešto, dobivaš novu vrstu smjelosti i samopouzdanja. A kada Balki stekne veliko samopouzdanje – spašavaj se tko može! Ako napraviš nešto glupo, savjest će te cijelu noć gnjaviti: zašto sam to učinio!? Ali kada Balki vjeruje da je njegova glupost božja ideja, ne brinu ga više njegova djela i nedjela – na njih je ponosan!
Zato Sadhguru objašnjava kako je izvorna religioznost počele kao metoda okretanja unutra. To je vrlo intimna, osobna stvar koja nema veze ni sa kim drugim. No kada ljudi pokušaju „ulazak unutra“ institucionalizirati, on se izobliči.
Da su Balki, Roki i Mrki zaista iskusili Boga, da li bi bili u sukobu jedan s drugim?
Cijela srž religije je biti iznad svakog unutarnjeg i vanjskog sukoba. S obzirom da današnja religija podrazumijeva sukob, govorimo o antireligiji. Sve dok ljudi vjeruju u nešto, sukob je neizbježan. Sukob u svijetu se ne vodi između dobra i zla. Svaki sukob je jedan sustav uvjerenja protiv drugog.
Da bi „ušla unutra“ moraš se transformirati. (NE iz babe u babetinu!) Ali ako moraš vjerovati u nešto, onda se ne moraš transformirati. Možeš raditi besmislice i mahati vjerom. Ali to ti mahanje neće pomoći da zezneš gravitaciju i preletiš ponor.
Balki je od malih nogu učen da je bog njegov spasitelj. Vjerovao je u to, ali više na filozofski nego na praktični način. No, jednog ga je dana život doveo do ponora. Ne samo metaforički! Doista se poskliznuo na jednoj litici i njegov je život ovisio o grančici koja ga je držala nad bezdanom. „U pomoć!“ vikao je. „Ima li koga?“. Uto se začuo duboki glas koji kao da je dolazio niotkuda. „Ima. Ja sam tu, Bog! Ako se doista pouzdaješ u mene, samo se pusti. Moji će te anđeli uhvatiti u letu.“ Balki zašuti, malo razmisli, pa vikne: „Ima li netko drugiiiiii?“… Nakon dugog vikanja, Balkija su konačno spasila njegova braća po materi Roki i Mrki…