Postojalo je doba na Zemlji kada je čovjek čovjeku bio bog. A postoji i doba kada je „čovjek čovjeku vuk“. Što se dogodilo?

Nekada davno, živjela su tri brata minibikinibalkanca: Roki, Hrki i Mrki. Kako ih je život odveo različitim putevima, prihvatili su različite religije. No, jednoga su se dana ponovno našli u istome gradu. Prema Rokijevoj religiji, bog je stonoga. Prema Hrkijevoj religiji, bog je isto stonoga, samo bez nogu. A prema Mrkijevoj religiji, bog je također stonoga, ali s rogovima. Iz ljubavi prema bogu u kojeg je vjerovao, Roki je, na glavni gradski trg, postavio divovsku statuu stonoge. No, Hrki se osjetio povrijeđenim. Tih sto nogu su mu bile odvratne jer on je vjerovao da njegov bog-stonoga, zapravo, nema noge. Bez ikakve namjere da povrijedi Rokija, on se noću prikrao statui, kako bi boga učinio onakvim kakav je – bez nogu. I tako lijepo otkine stonogi noge. Kada je to Roki otkrio, uhvati Hrkija i odsiječe njemu njegove noge. Za to vrijeme Mrki na stonogu natakne rogove. Onda mu Roki mazne ženu i natakne rogove Mrkiju… itd… itd… itd…

Mi, današnji rokići, hrkići i mrkići, potomci smo onih koji su prihvatili nečije sisteme vjerovanja. Govorimo da smo svi braća, da samo vjerujemo u svoga boga, da nismo nasilni i da se nećemo boriti protiv nikoga. Ali, ako nas dovoljno isprovociraju – borit ćemo se! To pokazuje čitava povijest. Ali ne i prapovijest. U doba megalita i megabalkanaca, religije, kakve danas poznajemo, nisu postojale. A nisu postojali ni ratovi.

Ljudska je zajednica bila uređena tako da odražava kozmički red. Čovjek i priroda nisu postojali kao odvojeni pojmovi. Činili su jedan organizam čiji je um svugdje vidio simbiozu i stvarnost satkanu od svijesti. Boginja se obraćala megabalkancu kroz pjev ptica, šum valova i miris kiše. I on ju je razumio. Megabalkanac je znao boga-i-nju i živio je kao ljubav. Mnoge današnje religije preferiraju celibat. (Ova strana riječ u prijevodu označava uzvišenu težnju koja se prenosi s oca na sina.) One su u sukobu s tijelom. Prirodnošću. I obavezno s drugim vjerovanjima. Zašto je sukob imanentan vjerovanju? „Ako nešto ne znaš – nema sukoba. Ako znaš – nema sukoba. Ali ako se praviš da znaš nešto što ne znaš – evo sukoba!

Kada vjeruješ u nešto što za tebe još uvijek nije postalo stvarnost, neminovno ćeš ući u sukob s nekim drugim, jer je on uvjetovan da vjeruje u nešto drugo. Uvjetovanje je oblik prisilnog ponašanja. Pošto smatram da je ono u što vjerujem ispravno i istinito, dat ću sve od sebe da to proširim posvuda. Ako se opireš mojem nastojanju, upotrijebit ću druge metode: seks, zlato, kletvu, giljotinu, lomaču ili mač. Iako te to možda boli, to ipak nije nametanje, nego prosvjetiteljstvo. Ne želim te povrijediti. Samo spasiti…“ – ovo je srž objašnjenja indijskog mistika Sadhgurua na pitanje zašto religije uzrokuju sukobe.

Za znanje treba imat dušu. Ako nemaš znanja, žrtva si vjerovanja. Ego obožava sustave vjerovanja. On se uvijek poistovjeti s njima. Tako konstruira svoju osobnost. I tko toj osobnosti ne laska, taj ga vrijeđa. Pa se treba braniti. Stoga će svaki ego, koji imalo drži do sebe, upotrijebiti napad kao najbolju obranu. Tako je ego-um postao ego-bog.

I Roki je kao mali svaku večer molio boga-stonogu da mu da neki ludi auto. Nije ga dobio ali je odrastajući shvatio da njegov Gospodin ne djeluje na taj način. Tada je ukrao auto i zatražio boga da mu oprosti. Nekako je uspio uvjeriti sebe da je krađa auta bila karmička pravda te da ga u tome sam bog podržava. Kada povjeruješ u nešto, dobivaš novu vrstu smjelosti i samopouzdanja. A kada Roki stekne veliko samopouzdanje – spašavaj se tko može! Ako napraviš nešto glupo, inteligencija će te cijelu noć gnjaviti: zašto sam to učinio!? Ali kada Roki vjeruje da je njegova glupost božja ideja, ne brinu ga više njegova djela i nedjela – na njih je ponosan!

Sadhguru nadalje objašnjava kako je izvorna religioznost počele kao metoda okretanja unutra. To je vrlo intimna, osobna stvar koja nema veze ni sa kim drugim. No kada ljudi pokušaju „ulazak unutra“ institucionalizirati, on se izobliči. Da su Roki, Hrki i Mrki zaista iskusili Boga, da li bi bili u sukobu jedan s drugim!? Cijela srž religije je biti iznad svakog unutarnjeg i vanjskog sukoba. S obzirom da današnja religija podrazumijeva sukob, govorimo o antireligiji. Sve dok ljudi vjeruju u nešto, sukob je neizbježan. Sukob u svijetu se ne vodi između dobra i zla. Svaki sukob je jedan sustav uvjerenja protiv drugog.

Da bi „ušla unutra“ moraš se transformirati. (NE iz babe u babetinu!) Ali ako moraš vjerovati u nešto, onda se ne moraš transformirati. Možeš raditi besmislice i mahati vjerom. Ali to ti mahanje neće pomoći da zezneš gravitaciju i preletiš ponor.

Roki je od malih nogu učen da je bog njegov spasitelj. Vjerovao je u to, ali više na filozofski nego na praktični način. No, jednog ga je dana život doveo do ponora. Ne samo metaforički! Doista se poskliznuo na jednoj litici i njegov je život ovisio o grančici koja ga je držala iznad bezdana. „U pomoć!“ vikao je. „Ima li koga?“. Uto se začuo duboki glas koji kao da je dolazio niotkuda. „Ima. Ja sam tu, bog! Ako se doista pouzdaješ u mene, samo se pusti. Moji će te anđeli uhvatiti u letu.“ Roki zašuti, malo razmisli, pa vikne: „Ima li netko drugiiiiii?“… Nakon dugog vikanja, Rokija su konačno spasila njegova braća po materi Hrki i Mrki…