Što je zvuk?
Zvuk je osjećaj.
Osjećanje je čin stvaranja.
A riječ početak utjelovljenja…
„U početku bijaše Riječ…
I Riječ bijaše Bog…
Sve postade po njoj…
I u njoj bijaše život…“
(Evanđelje po Ivanu)
Ali ako je u riječima život, kako onda žive oni koji ne čuju?
Jedva da sam završila ovu misao kada se mobitel oglasi ZVUKOM poruke…
Maja!
Kakav sinkronizam sresti je baš sad!
Maja je, naime, gluha…
Maja je rođena sa zdravim sluhom. No postepeno ga je počela gubiti. A onda se jednog jutra, u svojoj četrdesetoj, probudila posve gluha…
„Šok! Bila sam u potpunom šoku! Liječnici su rekli da je slušni živac jednostavno „umro“… Jedna od prvih misli mi je bila: kako ću sada slušati muziku? Glazba mi je sve! Bez nje ne mogu živjeti…“ govori mi Maja ni pretihim niti preglasnim glasom.
– Kako kontroliraš jačinu svoga glasa sada kada ne čuješ sebe?
– Po sjećanju – odgovara mi ona perfektno utrenirana za razgovor čitanjem s usana. – Živim po sjećanju i osjećanju. I to se sve pojačalo kod mene. Postala sam intuitivnija. Snažnije osjećam ljude, odnose, okruženje, snove, buduće događaje… Jer sve su to vibracije, a ja ih osjećam cijelim tijelom. Potres, primjerice, osjetim par sekundi ranije jer vibracija dolazi prije samog podrhtavanja…
– Koliki bi samo životi bili spašeni kada bi netko poput tebe mogao stisnuti alarm samo tri sekunde prije potresa! Nego… Kako živiš bez muzike?
– I dalje je „slušam“ – odgovara ona smijući se. – Otkrila sam da mogu staviti ruku na zvučnik i osjetiti muziku. Još je bolje ako imam dva zvučnika pa ih stavim na koljena. Tada osjetim muziku cijelim tijelom.
– Muziku?
– Zapravo, vibraciju koju proizvodi muzika. A to je možda još i jači, direktniji osjećaj. Dok sam imala sluh, bila sam toliki antisluhist da nisam razlikovala violinu od bubnja ha, ha, haaa… A sada kada sam gluha, točno znam koji instrument svira. Harfa stvara vibraciju koja izaziva najugodniji osjećaj. Prije nisam ni znala kako izgleda… ha, ha, haaa…
– A valovi? Možeš li sada dok sjedimo kraj mora „čuti“ valove?
– Ne. Jer oko mene je kamen, a on mi ne prenosi vibraciju. Ali ako bih spustila noge u more, a ispod njih stavila dasku, „čula“ bih valove. Drvo mi najbolje prenosi vibraciju…
– Zaista!?
– Da! Sad sam upisala i plesnu školu jer škola na podu ima parket pa bez problema hvatam ritam…
– Drugim riječima, drvo je postalo tvoje „uho“?
– Drvo i drveće… Obožavam biti u šumi. Zapravo, uvijek sam voljela ali sam se znala izgubiti. Nisam imala neki osjećaj za orijentaciju. A sada, od kada sam gluha, u svakom trenutku znam gdje sam i kamo trebam ići… Osjećam šumu na neki poseban način… Ona je živa… Ona „priča“…
Šuma „priča“…
I svojom „pričom“ daje život – nama!
Pa ti uništavaj šume…
Uništavaj vibraciju šume i moć dobrih vibracija. Jer da… Zvuk je moć. I zato ga bogati rado kupuju, investiraju u njegovu hiperproizvodnju i tako stvaraju goleme profite. I ostvaruju kontrolu. Jer riječi koje izlaze iz buke nisu žive. To su samo zombiji koji zlostavljaju dušu.
Tišina je ta koja riječima daje život, snagu i moć. A ponajviše to čini upravo tišina prirode. Da u tišini nije prisutno nešto uzvišeno i dragocjeno, da li bi se matriks toliko trudio da je bagatelizira i stavlja pod sumnju?
Tišina je opasna za matriks.
Tišina je opasna za privide i laži.
Tišina je opasna za sve što nisi.
Jer samo u tišini možeš čuti pjesmu duše i šapat boginje…