On i ona se sretnu. Jedan pogled. I sve im je jasno. Oni su stvoreni jedno za drugoga. Tko se tu u koga zaljubio? Zaljubila se rana u svoju frustraciju. Bez izuzetka.
Mi, kao bogovi i boginje, mi smo ljubavna polja blistave svjetlosti. No, tijekom djetinjstva nisu zablistali svi dijelovi polja. Neki su ostali bez ljubavi. Zanemareni i ranjeni. To su crne rupe. Koje smo kasnije oklopili ljušturama babuški. To su naše maske. Drame koje igramo. Kako bismo od drugih krali energiju. A nikad ne dobivamo što trebamo. Jer tu samo ljubav pomaže. Pa ako je ne uspijevamo dobiti preko roditelja, kasnije je nastojimo iskamčiti od partnera.
Da bi u tome uspjeli, ranjeni dio privlači točno onog partnera čija će osobina dotaknuti ranu. U tom su trenutku moguća samo dva puta: pakao ili raj.
Kako u pakao? To znamo. Nakon što je partner taknuo ranu, a bolno mjesto vrisnulo, ženstvenost se zatvara kao školjka. Babuška se isključuje iz izvora. Odvaja od sebe. Istovremeno, svu odgovornost za svoje iscjeljenje prebacuje na partnera: „Ti si dužan činiti tako da se ja osjećam dobro!“ Očekuje da on nekako zna kakva joj ljubav treba, kad i koliko. A partner se, pretovaren nemogućom misijom, povlači u slabost, pasivnost ili bijeg. U svakom slučaju, polarnost nestaje. Iritacija se uvećava. Pakao.
Kakav put vodi u raj? Partner je dotaknuo bolno mjesto. Rana vrišti. Boginja se ooooooootvara! Kroz disanje i osjete, uranja u duboku ženstvenost. Onu božansku. Smješta se u ranu. Svjetlo svoje prisutnosti unosi baš u svoj mrak. I to nitko drugi ne može učiniti za nju. Ona zna da joj partner može samo ukazati gdje je to mjesto. Oboje znaju da je to način na koji ljubav iscjeljuje kroz partnerstvo. Takvo ih razumijevanje zbližava, a polarnost uvećava. Spajaju se srcem i tijelom. Posvećeno. U protoka blaženstva koji kulminira orgazmom, susreću se sa cjelinom. Prolaz se otvorio. I svjetlo može proći. Ljubav može doći. I iscijeliti mjesta bez ljubavi.
Umjetna osobnost babuške nije u mogućnosti prepoznati ljubav kao sopstvo. Već samo kao nešto što ima netko drugi i dužan joj je to ustupiti jer ona tako hoće ili će udarit u dreku. Odatle sve njezine djetinjaste ovisnosti. Zvane zaljubljenosti. I to crno-bijele: voli me, ne voli me.
Ljubav boginje je u boji. Ona uvijek zrači sa „volim, dakle postojim“. Nju ne privlače navezivanja. Samo nove razine slobode u dvoje. „Ples u letu.“