Moje mi životno iskustvo kaže da možeš jesti sve, nešto ili ništa.
Rođena sam kao dijete koje nije imalo nikakvu potrebu za hranom. Mogla sam živjeti na jednom paradajzu ili jagodi dnevno. Obožavala sam i sok od marelice, a nisam odbijala ni sladoled. Toliko od mene. Sve ostalo jednostavno nije prolazilo kroz moje grlo. Uobičajeni obroci bili su mi teški i smrdljivi. Ručak mi je bio najteži oblik psiho fizičke torture i patnje, redovito praćen prisilama i suzama. Iako sam bila zdrava, vedra, balansirana i visoko funkcionalna, roditelji su me stalno vodili liječniku po nove doze sirupa za povećanje težine.
U doba pred pubertet već sam postala tanka i visoka. Stoga su moji izbjegavali gradske plaže i vozili me na udaljene i samotne kako im nitko ne bi prigovarao zbog moje navodne mršavosti. Mama mi je po cijelom Trstu tražila kupaće kostime koji bi nekom kapitalističkom forom stvarali dojam da sam punija nego što jesam…
Njihovi su napori urodili plodom u doba puberteta. Tada je moj odnos s hranom otišao u drugom pravcu. Počela sam jesti prekomjerno. Ne zato što sam postala gladna – već zato što sam postala ovisna! A postala sam i boležljiva. Nezadovoljna. A onda i depresivna…
Krajem studija otišla sam u Ameriku – raj za prehrambene narkomane. Uz svu pažnju oko izbora hrane, nitko od nas iz grupe Europljana nije uspio u tri mjeseca izbjeći desetak kilograma viška. Koliko god pojeli, uvijek smo bili gladni. Američka hrana, osim neodoljivog izgleda i ukusa, u sebi nije imala ničeg hranjivog. Jer to i nije bila hrana već raskošna kolekcija sintetičkih kemikalija boja, aroma, konzervansa, hormona i GMOa. Nismo postali debeli – postali smo napuhani. Izgledali smo i osjećali se kao idioti…
Nakon tri mjeseca, odlučila sam se za povratak kući. Da sam ostala još koji dan, možda ne bih ni preživjela. Sletjevši kući, iste sam noći pala u krevet s temperaturom od 41 stupanj. Moj imuno sustav bio je razoren. Dijagnosticiran mi je najteži oblik upale pluća. Moj je liječenje trajalo mjesecima. Ni nakon godinu dana nisam bila svoja. Stoga sam se odlučila za drastičan potez…
Na jednoj od gradskih bandera našla sam neugledan, selotejpom zalijepljen letak. Tvrdio je da, uz pomoć naušnice koja se ubode na točno određenu točku na uhu, čovjek može biti bez hrane tjednima. U to nam doba post i akupunktura nisu bili poznati. Ako i jesu, protivili su se svim konceptima moje okoline. Stoga, da izbjegnem bilo kakav pritisak i etiketu čudakinje, naušnicu sam stavila potajice. Dvadeset i jedan dan nisam jela ništa. Samo sam pila vodu. Rezultat? Skinula sam deset kila, povratila zdravlje, vitalnost i emocionalnu ravnotežu…
U međuvremenu sam iskušala najrazličitije vrste prehrane: makrobiotiku, vegetarijanstvo, sirovojedstvo, paleo itd. Kroz njih sam učila o svom tijelu, umu, energiji. No najvažnija lekcija koju sam naučila je ta da nema koncepta koji je dobar za sve. Odnos s hranom puno je dublji i sveobuhvatniji izraz razine svjesnosti od bilo koje tablice o navodnom potrebnom unosu masti, bjelančevina i ugljikohidrata. Stoga svatko mora pronaći svoj vlastiti put kroz hranu i apetite babuški.
Ja sam pronašla svoj i nazvala ga „put boginje“. Zasniva se na odbacivanju svih vanjskih koncepata, čudesnih dijeta, te narodnih i znanstvenih preporuka. Bazira se na osluškivanju tijela i raspoloženja, sezonskim ritmovima, zdravom razumu i osjećaju dobrobiti. Zahvaljujući takvom putu, već 30 godina imam istu kilažu i poneke haljine. Zdravlje mi je navika, a pogled u ogledalo ugodan.
Iako pretežno jedem kada sam gladna, još uvijek znam uhvatiti sebe kako koristim hranu, ili kao sedativ, ili kao doping. No, kako godine idu, vidim da me sve više hrani ljepota, uzbudljivost i mogućnosti svijeta kojeg otkrivam, a sve manje hrana iz shoping centra. Ponekad ništa. Ali ipak jedem. Jer sam tako navikla.
No, upoznala sam i ljude koji su se riješili te navike. Imala sam prilike zagrliti Victora Truviana, čovjeka koji nije niti jeo niti pio zadnjih deset godina. A ako bez hrane može on i sve veći broj bretarijanaca u svijetu, onda mogu i svi drugi.
I zato se pitam, a to je i glavno pitanje „puta boginje“: čega smo, zapravo, gladni?