Vruće je. A iz izloga me napadaju mini ventilatori. Zuje. Nerviraju. I koštaju više nego što vrijede. A tamo gdje oni danas rondaju – nekoć su šuškale lepeze. I šaptale. I zavodile. Skrivale rumenilo i otkrivale strasti…
A onda su nestale negdje između brzine, plastike, klime i praktičnosti. Ali žena nije stvorena da bude praktična – nego da zadrži pogled dok joj nešto klizi niz vrat… 
U društvima gdje žena nije mogla otvoreno izraziti želju, lepeza je govorila umjesto nje. Diskretno. I precizno. Ovako…
Zatvorena lepeza: “Ne zanimaš me.”
Otvorena lepeza u desnoj ruci, ispred lica: „Pratim te. Zanimljiv si.”
Otvorena lepeza u lijevoj ruci, ispred lica: “Ne mogu te zaboraviti.”
Lepezanje prema sebi: “Preblizu si i uzbuđuješ me više nego što je primjereno.“
Lepeza spuštena prema podu: “Više me ne zanimaš.”
Lepeza podignuta do očiju: “Volim te potajno.”
Držanje lepeze uz obraz: “Sanjam o tebi.”
Naglo zatvaranje lepeze: “Odlazi.”
Dodirivanje usana zatvorenom lepezom: “Poljubi me.”
Polako zatvaranje lepeze: “Dođi večeras…”
Daaaklee… ako ti je vruće – ne gasi to!
Samo rastvori lepezu.
Neka govori umjesto tebe.
A ti ostani dama…