Tišina i šutnja nisu isto. Tišina je apsolutna, šutnja relativna. Može biti zlato, a može biti i blato. Jedna od situacija u kojima je šutnja pogon za proizvodnju problema je trauma.
Trauma je iskustvo koje sadrži fizičku, mentalnu ili emocionalnu bol. Ali što je bol? Bol je nasilno otkinut komad duše koji pati zbog izgubljene cjelovitosti. Struktura traume je zatvor za otrgnuti dio duše.
Traume se tematski povezuju u grozdove mrežom bolotoka. Kad se iscijeli prvotna trauma, automatski se počinju sušiti ostale traume s istog grozda. Jer sve kasnije traume je stvorila i hranila trauma-matica. Ona je kraljica manifestacije.
Zašto se prvotna trauma razmnožava? Zato što onaj komadić duše zarobljen u njoj ima težnju ponovnog dostizanja cjelovitosti. Čini to kreiranjem novih situacija koje komadaju dušu i donose joj dijelove. Jedino što patnja može proizvesti je još više patnje.
Ono što kraljicu-maticu čini tako djelatnom je zapis. Riječ je o poruci koju je bol dala žrtvi. Zapis traume specifičan je po tome što daje definiciju o tome „tko ti jesi“ upravo SUPROTNU onoj „tko ti zaista jesi“.
Ova negativnost o sebi daje dušici težinu krivnje i srama, pa ako je potisnuta šutnjom, potonut će u nesvjesno. I od tamo raditi dar-mar. Jer je radioaktivna. Ona neprestano emitira destruktivne signale zapisa i pretvara ih u sudbinu. Na primjer…
Doživjela si zlostavljanje. Osjetila nemoć i nevrijednost. Zapis kaže: „Ja sam žrtva.“ Takva će kraljica-matica emitirati zapis koji će privlačiti ljude, odnose i situacije koji će uvijek iznova potvrđivati tvoj status bespomoćne žrtve, kako u ljubavi, tako i poslu.
Zapis kraljice-matice programira tvoj život dok ne progovoriš. Probijanjem zida šutnje probijaš zatvor traume. A to je za strukturu traume fatalno. Jer da bi taj sustav producirao svoje naopake aktivnosti, on mora ostati zatvoren. A ti si ga upravo rascopala.
Otkriti tajnu koja te trovala čitav život je ogroman energetski događaj. Tvoja teška životna sudbina je upravo izgubila trafostanicu. Nestaje mentalna magla koju su stvarali štetni plinovi kraljice-matice. Prividi odlaze, uvidi dolaze. Izranja jasnoća. Snaga.
No, samo progovoriti nije dovoljno. Važno je KAKO progovaraš. Ključno je na kakvoj matrici disanja izlazi tvoja ispovijed.
U trenutku kad se događala trauma tvoj dah je ugrožen. Disanje ti je postalo poremećeno, nepravilno, pokidano, nedostatno .–…….._.____…………–… Njegova je matrica izgubila životvornu funkciju i duboko u um odaslala poruku (samo)uništenja.
Kada kontaktiraš traumu, o bolnom iskustvu progovaraš kroz istu matricu disanja kakva je bila u trenutku događanja. Ta ti kodna matrica pokreće jecaje i potrese. Bujica iznosi smeće van! Ali da bi došlo do cjelovitosti potrebno je popraviti matricu disanja.
Potrebno je postići izgovaranje emocija traume na dubokom, skladnom, punom dahu —.___.—.___ Tako dolaziš do daha duha koji će osloboditi otrgnuti dio duše i vratiti ga tamo gdje pripada. Pričaj, diši, pričaj, diši, samo diiiiiiši. Izdahni traumu!
Dah duha čisti sve. Briše i zapis „ja sam žrtva“. Na mjestu pitanja „tko sam je?“ sada ostaje prazna crta. Što upisati? Razmišljaj logično i zapitaj se: ako je sitan komadić otrgnute i ranjene dušice kraljica manifestacije, što je onda cjelovita duša? Boginja!
Ponavljanje pozitivnih afirmacija poput „ja sam boginja“ djeluje – ali sporo. Ono što daje pouzdane rezultate je jedan od osnovnih zakona života – ZAKON RAZUMIJEVANJA. Istražuj, uči, primjenjuj i RAZUMI da si boginja!
Život nije moguće razumjeti ako se promatra samo unutar uskih okvira rođenja i smrti tijela. Što više širiš perspektivu, to stvari postaju smislenije. Ako želiš shvatiti ponašanje ruke, razumi namjeru glave. Ako želiš shvatiti vidljivi svijet, istraži nevidljivi.
Na nevidljivom „mjestu“, odakle duše dolaze na Zemlju, dogovaraju se svrhe, lekcije i uloge koje će duhovna ekipa imati u fizičkom životu. U individualnom i kolektivnom napredovanju svi pomažu svima. To je još jedan od zakona života – ZAKON PODRŠKE.
Dušama su blagostanje, radost, mir i moć nešto imanentno. Stoga se te kvalitete mogu shvatiti samo njihovim uskraćivanjem. Tome i služe teška ljudska iskustva i odnosi.
Uprizorenju situacija, koje će nam donijeti iskustva onoga što nismo, pomažu nam likovi učitelja i mučitelja. Nema pravih, nema krivih. A ekstremni zlikovci možda i nisu stvarni ljudi s dušom nego tek aplikacije instalirane u ljudska tijela.
A stvarni ljudi? Možda jednom otkrijemo da su baš naši najveći traumatori bili najjača podrška našeg duhovnog uspjeha i rasta. To je kao kad otkriješ da su najveći filmski neprijatelji u stvarnom životu zapravo najbolji prijatelji. To je ZAKON KONTRASTA.
Vračajući svoju dušu u stanje cjelovitosti možda shvatimo i to da nema ničega što bi trebalo oprostiti. Samo zahvaliti. Jer na sva pitanja o životu zadnji odgovor je uvijek – LJUBAV.