U susretima s publikom, često imam prilike čuti lakoću kojom žene sebe nazivaju babuškama. I još dodaju: „Ma nisam ni baba. Ja sam babuskara!“ Kažu to k’o od šale.
Ali reći za sebe: „Ja sam boginja“, to jako teško ili nikako ne prelazi preko usta. Zapne negdje u grlu, pritom digne želudac pa se na van čuje samo „Bboo…“, kao neki nagon za povraćanjem.
Ne vjeruju u boginje, u sebe. Zato mi redovito postavljaju pitanje: zašto, zapravo, autentične žene i muškarce nazivam bogovima i boginjama? A ja uvijek iznova odgovaram…
U svakom ljudskom biću postoji izvor i njegovo divovsko, mirno jezero tihog znanja koje svako od nas može naslutiti i u njega zahvatiti, iz njega piti, dušu napojiti i moći razviti. Ljudske mogućnosti su tako ogromne i silne da je to teško i zamisliti na razini svakodnevnog življenja iz linearnog uma.
A bogovi i boginje, umjesto da razmišljaju o njima, samo ih koriste. Kako to znam? Puno učim. A posebice od onih koji znaju više od mene pa svojim životom i stvaralaštvom dokazuju da su ljudska bića beskrajno složenija, tajanstvenija i moćnija od naših najluđih maštarija.
A onda najčešće slijedi i drugo pitanje: ako su žene i muškarci bogovi i boginje, da li to znači da nemaju svoju tamnu stranu?
„Ooooo da, itekako imaju“ citiram Carlosa Castanedu. „I zove se – glupost!“