Zašto su naša djeca radije za kompjuterom nego u stvarnoj igri sa stvarnim prijateljima u stvarnom svijetu?
Nakon šest sati nastave, sportskih, jezičnih i vannastavnih aktivnosti, pokatkad se potkrade i koja minutica za igru. Ali tada više, ili nemaju volje, ili nemaju s kim. Tako igru „spase“ kompjuterske igrice. One u kraće vrijeme više nadraže mozak pa se klasična igra doima spora i dosadna. A nije! Samo dječja igra nije namijenjena tome da nadraži mozak nego razgali srce.
Ni jedna školska i vanškolska aktivnost nije za dijete važna kao igra. Igra je za dijete sve! Igra je za dijete i učenje i veselje i ljubav. A radost i ljubav su kvalitete stvarnosti. Stvarnosti duha. To će potvrditi svaka boginja.
Kada svojim dnevnim programima i sebe i djecu istjeraš iz stvarnosti u preozbiljan virtualni sustav, prisiljena si plaćati animatore da osmisle zabavne aktivnosti. Ali zabavu nitko ne može smisliti. Ona je radost duše. A animatori su vulgarna izmišljotina bolesnog sustava koji ubija igru. Stoga im daj štiklom u rit i pusti djecu da vode igru.
Neka se djeca igraju kad žele i koliko žele. I pridruži im se kad god te pozovu!