Nekada davno, iza sedam gora i sedam mora, živio je kralj Kai. Bio je lijep k’o grijeh. Ali je njegova privlačnost bila otrovna…
Njegova pojava i šarm bacale su žene u trans. On bi se igrao s njima, a kad bi mu dosadile, spržio bi ih svojim ledenim pogledom i pretvario u pepeo. U okrutnoj igri zavođenja, najviše bi stradale plahe, mlade sluškinje, dok su iskusnije dvorkinje bježale od njega glavom bez obzira. Uz malo salonske psihologije, lako su razaznavale njegove narcističke obrasce. Uočile su i to da je njegova respektabilna elokventnost bila tek paravan za duhovnu plitkost, nezrelost i prazninu. U svojoj bi praktičnosti zaključile da Kai, zapravo, nije toliko dobra prilika, koliko neprilika…
Sve je to sa strane promatrala Rea – žena „životinja“. Instinktivna. Intuitivna. Tiha. Nikada se nije uklapala u okvir pametnih dvorskih dama, koje se pametno zaljubljuju. Ona je samo slijedila svoje srce. A ono je vidjelo da Kai nije glup – nego zatočen. A s obzirom da nije bila žena koja se boji mraka voljenog muškarca, zaronila je u njega…
Duhom je prošla kroz Kaijeve zaštitne zidine i spustila se do samoga dna njegovog nesvjesnog. Tamo je naišla na goleme ledenjake emocija, talenta i inteligencije. Na njima su, poput Titanika, tonuli njegovi snovi. U njegovim je unutarnjim prostorima nanjušila puno krivnje, srama i autodestrukcije. Vidjela je mehanizme kojima zadržava bol, potkopava sebe i uništava odnose. Živio je u bijesu prema svemu što miriše na ženu i zaudara na djetinjstvo – pa nije znao biti muškarac. Tek tiranin. No, Rea je u jezgri njegovog bića ipak otkrila iskru koja ga je mogla probuditi u ženskoj duši – ako bi je prepoznao kao svoju…
Kad je Kai sreo Reu, nije ju „prepoznao kao svoju“. Ali ona jest. I što je učinila? Ništa! Ništa od onoga što su činile njezine prethodnice. Nije ga lovila. Nije ga čekala. Nije se raspadala. Nije mu „slala ljubav“. Nije ga popravljala. Nije mu objašnjavala. Nije postala njegova terapeutica… još manje “mama”…
Da mu je postala spasiteljica, Kai bi je uništio! Muškarac s traumom i bijesom prema ženama najviše mrzi ono što najviše treba – toplinu, brigu, nježnost. Kako i ne bi kada mu je uskrata toga u djetinjstvu stvorila ranu! Stoga takvu ženu kažnjava ponižavanjem ili odbacivanjem. Ne zato što je zao. Nego zato što boli… Ali Rea je imala animalnu intuiciju, pa je umjesto svega toga učinila nešto finije i istinitije – vratila je pažnju s njega na sebe.
Počela je omekšavati svoje zidove, dublje ulaziti u tijelo, prisutnost, eros. Počela je disati punim plućima. Postala je maksimalno živa, maksimalno svoja, maksimalno boginja. Prepustila se životu i ženstvenosti, te uživala u svim njezinim izrazima. Iz svog ženskog centra stvarala je toliko ljepote da su njezina djela ostavljala nikad dublje tragove. Seksualnost joj je stalno bila u zamahu. Dok je hodala svojim putem, eros joj je kapao iz svakog pokreta. A to je bila energija koju je Kai trebao više od ičega… Trauma treba eros.
Trauma zamrzne emocionalni sustav. Muškarac tada funkcionira na hladnom režimu: ima površno razmišljanje, seks sveden na genitalni impuls, obranu dominacijom i distancom, bijeg u intelekt kao jedinu sigurnost. Tako biva zaglavljen u emocionalnom autizmu – sve dok ne naleti na eros. Doduše, eros ne iscjeljuje traumu. Ali otapa ono što je trauma zamrznula. Jer eros je topla, životvorna misterija…
Ma koliko bio udaljen od Ree, Kaijev autonomni živčani sustav ju je osjetio. Njezin je eros zaobišao njegov ego i mentalne obrane, te ušao direktno u njegov nesvjesni svijet i naelektrizirao ga. Rea ga nije proganjala vani – ali ga je proganjala iznutra. To ga je destabiliziralo. Približavao joj je, pa povlačio… palio, pa plašio… vukao, mučio, u egu se gušio… Rea je za njega bila upravo onaj izazov, mit koji je trebao – ŽENA.
Kaijevi unutarnji zidovi počeli su se pomicati k’o tektonske ploče. Njegova kontrola i zaštite izgubile su statiku. Shvatio je da mora izaći iz svoje rupe. Ali da ne može stati pred Reu samo tako. Mora umrijeti kao polumuškarac koji je bio i roditi sebe u svojoj punoj muževnosti. Zastrašujuće! Ali nije imao kud. Fragmentiran, ranjen, besvjestan – Kai je bio više mrtav nego živ. Jedina sila, koja ga je mogla pokrenuti, bila je žena sa živim erosom.
I Kai se pokrenuo…
I trauma je počela popuštati…
I nastupila je transformacija zbog koje je onima oko sebe izgledao kao drugi čovjek…
Popuštanjem traume, najprije se počeo topiti njegov masivni emocionalni glečer. Oslobađanjem emocija, aktivirala se inteligencija, procvjetao talent i ozdravila sposobnost povezivanja s ljudima. Počeo je misliti suptilno, simbolički i sveobuhvatno. Stvarao je iz nutrine, pa je njegova kreativnost postala dublja, smirenija, jača i s više odjeka. Sve što je činio, sad je dobilo dušu…
Što je Rei bio emocionalno dostupniji, to je drugim ženama postajao seksualno nedostupniji. Vremenom je postao toliko nahranjen bliskošću s Reom, da je lojalnost postala njegovo ponovno pronađeno prirodno stanje. U tom je stanju osjećaj ispunjenosti zamijenio besmislenost, mir anksioznost, a strast požudu. Ljubav je postala njihovo tiho kraljevstvo, u kojem su živjeli dugo i sretno…
I ne, ova priča nije bajka. Da je bajka, Rea bi spasila Kaija. No, Kai je spasio sebe – zbog Ree. Zato je ova storija stvarna – dogodila se milijarde puta tijekom povijesti…
A događa se i sada…
Možda baš tebi… 