Kada ti se u životu dogodi neka kriza (slom zdravlja, ljubavi ili novca), najprije se odazovu svi prijatelji, poznanici, pa čak i neznanci. I doista, svi žele pomoći. No, ako kriza potraje neko duže vrijeme, a tvoj se očaj produbi, pozivi i susreti postanu rjeđi, sve do trenutka kada ti više nitko ne dolazi u kuću. Pomoći niotkuda. Čak ni molitve ne djeluju. Čini se kao da te i sam Bog zaboravio. Sama na svijetu. Sa svojom mukom. Što ti život time poručuje?
Ako situaciju, koja te zadesila, osjećaš kao utapanje, onda ti ta emocija govori da definiraš sebe kao žrtvu. Kakvo vjerovanje – takvo iskustvo! Ali, kada bi ti takvoj, život pružio pomoć preko prijatelja ili čega drugog „vanjskog“, time bi ti poslao poruku da si bespomoćna, da je moć izvan tebe. Potvrdio bi te kao žrtvu, koja će biti spašena ako dovoljno dugo kuka i zapomaže. A to ne bi bilo u skladu s kozmičkom istinom. Jer ti nisi jadnica.
Kada bi život podržao tvoju laž babuške, značilo bi da radi „protiv“ tebe. Ali ti si boginja i život radi „za“ tebe na način da ti daje situacije koje ti omogućavaju da iskusiš sebe kao onu koja može više od onoga što je do tada mislila da može. Jer istina je ta da imaš i više nego dovoljno moći da se nosiš sa svime što te zadesi i da spasiš, ne samo sebe, nego i sve oko sebe. I tada, kada se proširiš preko poznatih ti granica vlastite moći, prijatelji se počnu vraćati, a i zahvalni stav počne djelovati.
Dok si sama ne pomogneš, ni Bog ti neće pomoći!
Kroz što god da prolaziš – ti to možeš!