Kad sam bila mala i postavljala neka pitanja, stari ljudi su mi znala reći: „Ne znam ‘ćer’ce, ali znam da će ti se samo kas’ti.“
I zaista, prije ili kasnije, samo bi mi se reklo.
Odgovori bi mi dolazili sami…
Stvari su se rješavale same…
Sve se događalo samo.
Kako hodam? Ne znam, samo hodam.
Kako probavljam? Ne znam, samo probavljam.
Kako mislim? Ne znam, samo mislim.
Kako činim bilo što? Ne znam, samo činim…
„Supstanca“ te „samosti“ kao da je jedno veliko „ništa“ koje je vremenom postalo „nešto“ ili „netko“. Život! On mi sam od sebe donosi ljude, stvari, situacije i izražaje čija je veličanstvenost iznad svake mogućnosti zamišljanja moga uma te svih mojih fizičkih i mentalnih funkcija zajedno.
I… Tko zna!?
Možda ga je to pomalo i vrijeđalo pa je moj um vremenom naučio u želje umetati, a onda i nametati svoju nevjericu, sumnju, suhu logiku, škrta očekivanja, tuđu negativu i dosadna očekivanja. To bi redovito rezultiralo time da bi Život uvažio uvjerenja moga uma i ljubazno postupio prema njima.
I tako me eg-um pomalo odvajao od lakoće, spontanosti, raskoši i magije kojom Život brine o meni, svodeći moje iskustvo na svoju funkciju – borbu za život.
No, što sam starija, što sam duže na tom sebi-povratnom putovanju, opet se ispunjavam povjerenjem i prepuštam Životu kao dijete – kao boginja!
Kako?
Ne znam, to se samo događa…