Dino je muškarac koji u sebi nosi dobitnu kombinaciju – brižan i seksi. Poznajem ga još od srednje. Uvijek vedar. Uvijek spreman pomoći. Uvijek originalan. Svi ga vole!
I? Koji je njegov problem?
„Na tamnoj strani mjeseca“ Dino živi tri života – jedan sa ženom, drugi s ljubavnicom i treći s „kurvama“.
Dino je oženio svoju dragu iz studentskih dana. Diskretnu i spretnu ženicu od obitelji i doma. Sve je ona stizala: odgajati djecu, ribati kuću, ganjati svoju karijeru, gurati njegovu i savjesno ispunjavati bračne dužnosti. Zauzvrat, Dino joj je pružao sve što je bilo u njegovoj moći. A to nije bilo malo. Jer obitelj je bila njegov centar svijeta…
No, u bračnu idilu, njišući bokovima, ušetala je ljubavnica. Bila je suprotnost njegovoj ženi. Pa čak i njemu samome! Neobrazovana, neodgovorna, neuredna, nepredvidljiva. Ni blizu tako lijepa kao njegova žena. Ali u njoj je bilo nečega zbog čega je Dino gubio razum. Bio je opsjednut njome. Lud!
I kao da kaosa nije bilo dovoljno, Dino se odao jednonoćnim avanturama. Na svojim bi čestim poslovnim putovanjima na brzaka posezao za bilo kojim bezimenim tijelom. Po mogućnosti i za tijelom još jedne prijateljice. Ili dvije. Takve je trošio k’o wc papir. I iz dna duše prezirao. Nazivao ih je „kurvama“. A više od njih mrzio je još samo sebe u njima…
Ali ovaj Rasputin iz PGŽ-a nije bio glup. Znao je da mora raspetljati situaciju. No, nije milom. Pa se ona sama raspetljala silom…
Najprije je ljubavnica našla drugog ljubavnika. Onda je Dino poludio i ubio boga u njemu. Onda je ljubavnica poludjela i otišla ženi i sve joj rekla. Onda je žena poludjela i pobacala Dinine stvari kroz prozor. Onda je on još više poludio i takav rasturio vlastiti biznis. Onda je ostao bez posla, poslovnih putovanja i „kurvi“.
„Kakvi su to demoni u meni?“ pitao me Dino odlažući čašu gorkog pelina na stolić balkona s pogledom na Kvarnerski zaljev opatijske Thalassoterapije gdje je došao na oporavak nakon infarkta.
Gricnuh rahli keksić s cimetom. Par mrvica palo je na stol. „Nisu ti to demoni. To su ti tri odvojena sustava. Ne znam postoji li neki stručni naziv za njih, ali ja ih zovem POP: privrženost, opsesivnost i požudnost.
Prvi je muškarac privrženosti. On treba dom. Obitelj. Pripadanje. Sigurnost. Taj dio muškarca ne napušta svoju ženu. On je voli… Drugi je muškarac opsesije. On hoće izazov. Uzbuđenje. Neizvjesnost. Misterij. On želi fatalnost… I treći je muškarac požude. Njega ne zanima ni dom ni bog. Zanima ga trenutak. Mogućnost osvajanja. Tijelo. Nagon.“
Nešto je u Dininom pogledu bljesnulo olakšanjem. Nadom. Jer nije njemu nedostajalo savjesti. Nedostajalo mu je cjelovitosti. Bio je fragmentiran. Razbijen k’o vaza iz dinastije Ming. Svakoj je ženio davao jednu krhotinu sebe. I svaka je krhotina vodila zaseban život. Zato nije imao osjećaj prevare, krivnje ili izdaje. Samo ispraznosti. Poznato?
Svaki čovjek nosi u sebi ovaj POP. Jer nam služi – ako sva tri dijela žive na istoj adresi! Problem nastaje kada se te tri „sobe“ istog “stana” odvoje i počnu plutati magličastim bespućima duševnih (neo)zbiljnosti. Tada je čovjek osuđen na vječna lutanja između različitih žena, različitih odnosa i različitih verzija sebe. I svi ga oni razvlače na različite strane…
-… Dok ne pukneš. A ja sam puk’o!“ rezignirano će Dino prevrćući po ustima gorki pelin. Jesam li glup? Roba s greškom? Podkapacitiran? Što da radim?
– Ne znam.
– Kako da privučem ljubav?
– Ne znam.
– Ma daaaj, nemoj me zezati, boginjo! Napisala si tolike knjige… Što su tebe tvoje knjige naučile?
Gricnem keksić…
Pa opet…
Pa pažljivo stanem kažiprstom skupljati jednu po jednu mrvicu sa stola…
„Gle… Knjige su mi dale jasnoću. Pomogle da razumijem ono što je bilo. I dale mi prospekt za ono što bi moglo biti. Ali ni jedna mi nije dala upute za ovo što jest. Jer ovo što jest ne može se staviti pod pravila, formule, tehnike i algoritme. Kad bi moglo, život bi bio mrtav. A životu je svašta moguće – osim da bude mrtav. Stara su pravila vrijedila za staru mene. Ako sam ih usvojila, onda su me promijenila. Pojavila se nova ja, nova stvarnost i nova pravila – kojih još nema u knjigama.“
Dininim licem prošla je sjenka nezadovoljstva. Kao da je izgubio oslonac u iluzornom komforu predvidljivosti. Stoga mu dobacih konopac za spašavanje: „Vidiš, Dino, baš to novo i nepoznato ti daje slobodu. U njoj nema garancija. Ali nema ni ograničenja prošlim iskustvima. Znači, ako nisi uspijevao u prošlim vezama, ne znači da nećeš uspjeti u budućoj.“
Osjetih da je Dino uhvatio ovaj konopac jer se nadovezao. „Da, primijetio sam da od držanja za staru verziju sebe samo starim. Padam u besmisao. Depru. K’o moj stari… to čudovište… Uvijek me samo… A nikada me nije… ”
“Pusti to!”, prekinuh ga.” Što je bilo – bilo je.” Nikome nije bilo lako. Ali to nam nije izgovor.”
Dino je klimnuo. “OK. Bilo pa prošlo, novo je došlo. Ali, ako sam ja novorođenče sadašnjeg trenutka, tko su onda stari neprijatelji u meni koji me tjeraju da činim što ne želim činiti, da živim kako ne želim živjeti i da budem kakav ne želim biti?“
S obzirom na to da se često i rado druškam s brojnim svojim unutarnjim saboterima – čitaj: babuškama – mogla sam mu lako odgovoriti. „Tvoji unutarnji neprijatelji su krhotine tvoje osobnosti čije priče još nisi čuo. Porazgovaraj s njima. Kad budeš čuo njihove ispovijedi, nema šanse da se ne zaljubiš u njih. Zaljubljenost će i njih i tebe vratiti ‘kući’…“
Dino je brzo i grubo prešao dlanom preko lica. Kao da želi s njega ukloniti moje riječi. Bile su mu too much. No, bio je dovoljno očajan da im ipak da šansu. Znala sam to po načinu na koji je iskapio čašu.
U nastojanju da dalje ne remetim stabiliziranje njegovog unutarnjeg pomaka, zašutjela sam i stala kažiprstom premještati mrvice s lijeve na desnu stranu. I slagati ih po veličini. Ali kada je Dino svoju unutarnju odluku zapečatio udaranjem ispražnjene čaše po stolu, moje su mrvice odskočile i odlepršale…
kuda koje, mile moje…
Par godina kasnije, jedne nedjelje poslije kiše, Dino i ja sjedili smo na klupi na Lungomaru…
„Znaš… upoznao sam jednu ženu… Imala je sve što sam oduvijek tražio… sanjao… Ali ja… Ja jednostavno nisam mogao podnijeti intenzitet toga da mi jedna žena odjednom probudi sve te osjećaje koje sam prije tražio kod raznih žena… Pa sam pobjegao… K’o zadnji tat… I sam sebi slomio srce…“
Neeee… Samo to ne! Zašto je pobjegao? Zar on ne zna da „neke ljude nikada ne preboliš? Samo naučiš skrivati koliko ti nedostaju.“, bolno je odjeknuo u meni citat kojeg sam pokupila negdje po prostranstvima weba…
Ali Dino je nastavio…
„Sam sebi sam slomio srce… I shvatio da sam idiot… Pa sam joj se vratio…”
Bogu ‘fala! – pomislih. Jer kako zaboraviti nekoga zbog koga ti je vatra u grudima!?
“I znaš… susret s njom nije bio stvar sreće. Stvar je u tome da sam ja odlučio usrećiti nju.”
Prvi puta otkako ga poznajem, nisam u Dini vidjela muškarca koji od žene želi nešto uzeti. Vidjela sam muškarca koji se želi dati. Vidjela sam muškarca kojem su se privrženost, opsesivnost i požudnost prestale boriti jedna protiv druge i postale jedno.
“I sad, pod stare dane, volim kako nikada nikoga nisam. Čuješ li me, Danči? Ja volim! Volim. Pa što bude – bude!“
Zgrabih Dina za ramena, zarih lice u njegove grudi i shvatih da je sila u mojim suzama jača od mog prezira prema patetici. Dino se smije, a ja plačem. I više ne znam je li to zbog njega ili zbog mene. Kako god, ali ja ga takvog, samonakrcanog ljubavlju, drobim. I ne puštam!
Jer… možda je zarazno?
Tko zna!?
Vidjet ćemo.
Sutra je novi dan…