„Nikad nijedna ptica nije pala i stradala samo zato što se slomila grana na kojoj je stajala.“ Web quote
Kad-tad život zatrese svaku granu na koju sletimo. Posao koji se činio sigurnim odjednom više nije tu. Plan oko kojeg smo izgradili život – raspadne se. Osoba za koju smo vjerovale da je zauvijek tu – ode…
Takav je život.
Stalna promjena.
Problem nastaje kada počnemo vjerovati da smo stvoreni kako bi se grčevito držali za granu. A kad se grana slomi, mislimo da je to kazna ili katastrofa. Ali nije. To je samo neugodan podsjetnik da imamo krila.
Babuška se oslanja na granu.
Boginja se oslanja na svoja krila.
Kada su u pitanju ljubavni odnosi, babuška se zaljubi u granu na kojoj stoje. U njegovu pažnju. Poruke. U planove koje su napravili, obećanja koja je dao, sigurnost koju je uz njega nakratko osjetila. I malo-pomalo prestane osjećati vlastita krila.
Ako se on udalji, ona leprša za njim. Ako zašuti, ona grakće više. Ako prestane davati, ona daje za oboje. Ne zato što toliko voli muškarca! Nego zato što se boji da će, slomi li se ta grana, pasti i ona. Zato ostaje ondje gdje više nema ni nježnosti, ni poštovanja, ni radosti. Pregovara o mrvicama. Pokušava zalijepiti granu svojim očajem.
Boginja također voli. Možda čak i dublje. Ali ne prebacuje težinu cijelog svog života na muškarca. Može se osloniti na njega. Vjerovati mu. Prepustiti se njegovom vodstvu i snazi. Uživati u njegovoj zaštiti. Dopustiti sebi da uz njega bude mekana. Ali ne i bespomoćna.
Ona zna gdje su joj krila. Zato, kada muškarac prestane biti mjesto na kojem može stajati, promotrit će situaciju. Ako se grana može popraviti, sudjelovat će u tome. Ali ako ne može, onda se neće ubijati lamatanjem krilima ne bi li trulu granu držala u zraku.
Prava ljubav je čvrsta grana na kojoj dvoje ljubavnika mogu mirno cvrkutati jer znaju da oboje imaju krila i sigurnost koja im ona daju.
A ako se grana jednom ipak slomi?
Babuška pada.
Boginja poleti.