Zaista, gdje su nestali?
Sto mu gromova!
Fale mi…
Zvekan nije najveći frajer u prostoriji. Ali je osvježivač prostora. Možda je potpuno neimpresivan. Možda nije ni tip koji će te izvući iz gabule niti biti tvoj životni oslonac. Jer on ne radi uvijek stvari zato što su korisne. Neke radi jednostavno iz mangupluka. Zato što su zabavne.
Nestašan je. Duhovit. Pristupačan. Topao.
A to uopće nije malo.
Zvekan ne ulazi u prostoriju s CV-ijem pod rukom i ne objašnjava ti u prvih deset minuta tko je, što je i zašto je važan. Nije socijalno dresiran. Ali ima vedrine i šarma. A to je danas deficitarna roba.
Nasmije te kad ti uopće nije do smijeha. I to za oktavu jače. Jer uz zvekana nekako spustiš ramena. Postaneš spontanija. Na trenutak zaboraviš sve ono što trebaš i moraš. Kao da te malo zvekne po toj tvojoj ozbiljnosti i podsjeti da ipak nije sve tako strašno. I začas te iz grča Babuške prebaci u mod Boginje.
I ne, zvekan nije bijeg od života. On samo ne dopušta da brige pojedu cijeli život. A takvih je muškaraca, barem se meni čini, sve manje.
Umjesto njih stigli su Muškarac Funkcija, Status i Projekt. Svi nekamo idu. Nešto postižu. Optimiziraju se, mjere, prezentiraju, brendiraju. Čak se i opuštaju metodološki.
Kao da više nije dovoljno biti.
Moraš nešto predstavljati.
A upravo je stalno mjerenje koliko vrijede na tržištu istisnuli ono iz čega zvekani nastaju: prirodnost, zaigranost i sposobnost da ponekad budeš potpuno beskoristan — a beskrajno ugodan.
Zato danas ima puno teških muškaraca.
A malo onih uz koje život postane lakši.
Možda je upravo to najveći šarm zvekana.
Ne pokušavaju biti važniji od života.
Oni ga jednostavno — ožive.