„Toliko te volim da ne želim da se uz mene osjećaš k’o teret i da te stalno podsjećam na život koji mi više ne možeš pružiti. Ne bih htjela da slušaš ljude kako govore da meni, tako mladoj, uništavaš život brigom za invalida. Odlazim, bejbe. Za tvoje dobro…“
Šmrcuknula je u melodramatskoj maniri iz doba Paramountovih nijemih filmova pa se sagnula da poljubi prosijedog gospodina u invalidskim kolicima s cervikalnim ovratnikom. Pri nagibu od 45 stupnjeva, njezin je dekolte davao sve od sebe da obuzda par silikonskih implantata od cca. 800 kubičnih centimetara.
Taman je uhvatila ručku kofera, spremna da ga zarola prema izlazu, kad se još nečega sjetila: „Bejbe, bi li mi…“. Nije morala dovršiti. Lik u kolicima već joj je pružio novčanicu od 100 € za taksi. Zahvalila mu je slow-motion treptajem vlažnih XXL trepavica pa dodala: „U frižideru sam ti ostavila večeru. Za više dana!“
Čovjek u kolicima sjedio je nepomično prateći njezin odlazak. A kada su se vrata tiho zatvorila za njom, zvuk provučen kroz tišinu dobio je težinu i otvorio slabo prijanjajuća vrata hladnjaka. Njegovo se svjetlo upalilo i obasjalo police na kojima su stajale „večere za više dana“ – deseci istih posudica s natpisom „grčki jogurt“…
Čovjek se predstavljao kao Jack. No, drugi su ga radije zvali Mate Prikolica. Ne zato što je bio u kolicima, nesamohodan i oštećen, nego zato što je imao sklonost nesamohodnim i oštećenim ženama. A kolica je dobio prije trinaest mjeseci, nakon nesreće na motoru u nejasnim okolnostima u kojima je ozlijedio kralješnicu. Rehabilitacija je spora i upitna.
Njegova sklonost bofl partnericama bila je čudna. Jer džek Mate je bio tražena roba. A kako je imao libido veleizdajnika, postao je javno dobro raznih žena. No one vrijedne i lijepe među njima koje su mu se posebno sviđale nisu kod Mate imale šanse. Zašto? Zato što su bile vrijedne, lijepe i sviđajuće.
Naime, džek Mate je imao u sebi nešto kinky – nešto što mu nije dopuštalo seks sa ženom koju je poštivao ili, ne daj Bože, obožavao. Njegova je muškost „radila“ isključivo nad ženama koje nije cijenio. A dama koja je upravo otišla, bila je savršena za seksualne izljeve njegova prezira prema ženskom nedostatku samopoštovanja.
Izgledala je kao folk jogurt. Mirisala kiselo kao jogurt. Prolijevala se preko osobnih granica kao jogurt. Karakter joj je bio gnjecav kao jogurt. A nakon nesreće na motoru, hranila je Matu uglavnom grčkim jogurtom „jer je pun proteina i dobar za mišiće.“
Ekipa ju je zvala Grčka Jogurtica.
Onu prije nje zvali su Kefira.
A onu još prije, Sirutka.
Ne pitajte me zašto…
Na dan Matine motorističke nesreće, u Grand Hotelu Adriatic Opatija održavao se kongres psihologa na temu BDSM-a i drugih nekonvencionalnih seksualnih sklonosti prema moći, dominaciji, kontroli i ponižavanju.
Među brojnim uvaženim sudionicima skupa poseban je interes izazivalo izlaganje domaće zvijezde psihološke znanstvene scene pod nazivom „Komparativna analiza seksualno-afektivnog rascjepa u muškoj psihi: korelacije između Freudove dihotomije madone i kurve, Jungova koncepta anime te suvremenog modela boginje i bludnice u kontekstu intrapsihičkih konflikata i relacijskih izazova modernog muškarca“. Eto, kratko i jasno!
Tema boginje navela me na krijumčarske puteve ulaska u kongresnu dvoranu, gdje sam diskretno zauzela mjesto u zadnjem redu.
Gospodin pokraj mene znatiželjno me pogledao pa se predstavio: „I am Dr. Christian Gray. It’s a pleasure to meet you.” Odgovorila sam mu jednako ljubazno: “I am a Goddess, and I don’t care for Mr. Fifty Shades of Grey.”
Učinilo mi se da je na trenutak posivio. Ali nebitno. Pažnju mi je već uzeo autoritet u Hugo Boss odijelu koji je upravo prilazio govornici svečano ukrašene pozornice: izv. prof. dr. sc. Mate Prikolica, klinički psiholog.
„Uslijed traumatskog rascjepa u psihi muškarca na boginju i bludnicu, muškarac idealizira ženu u koju se zaljubljuje. Ona u njegovoj psihi postaje „čista“, nedodirljiva, uzvišena. Boginja!” započeo je svoje izlaganje doktor Prikolica. „Ali seksualnu želju može osjetiti samo prema ženi koju je prethodno obezvrijedio. I to nije rijetka pojava. Usudio bih se reći da je taj rascjep puno rašireniji nego što želimo priznati.“
U dvorani je nastao žamor. Ali i u mojoj glavi. Znači, ili ljubav ili seks? Kakva bizaran binarni köd – pomislih.
„Muškarac s ranjenom bliskošću sabotira odnos sa ženom koju bi mogao voljeti jer ga to ugrožava. Psihički mu je ‘sigurnija’ žena izvan njegove emocionalne zone. Njezino mišljenje mu nije važno, pa pred njom nema straha od neuspjeha, emocionalne izloženosti ili odbijanja. Ako je još poslušna i bez granica, onda nije prijetnja njegovoj slici o sebi. A to mu omogućuje osjećaj potpune kontrole i nadmoći. Doduše, prividne.“
Izlaganje je podizanjem ruke prekinuo docent Štef Dvokolica: „Ali ako muškarac bira žene koje može ugnjetavati, onda to nije tek perverzija u smislu neobičnog ukusa, nego obrazac moći koji može biti fizički i psihološki zlostavljački i ugrožavajući. Zar ne mislite da…“
„Poštovani kolega, zlostavljanje nije tema ovog izlaganja. Molim da me ne prekidate“, iznenađujuće je žustro reagirao doktor Prikolica, dok mu je žila na čelu izdajnički pulsirala. „Gdje sam stao? Dakle… Višegodišnje kliničke studije pokazuju da se ovaj obrazac ponašanja može mijenjati…“
„…Ali tek kada osoba prizna problem“, opet se ubacio docent Štef iz drugog reda, provokativno odbijajući ušutkavanje. Dr. Prikolica ga je ovog puta ignorirao i nastavio:
„Za ovaj je problem najkorisnija psihoterapija. U slučaju da je popraćen anksioznošću i depresijom, onda i farmakoterapija. Uz ovakve je procedure zatvaranje rascjepa i seksualno oslobođenje moguće — boginje imaju šansu.“
Dvoranom se prolomio aplauz kolega.
A posebice kolegica…
Sve je to s distance promatrao umirovljeni psihoterapeut zagonetnog smiješka. Pričekao je da se gužva oko doktora Prikolice raziđe pa mu je pružio ruku: „Profesor emeritus Šime Trokolica“, predstavio se. „Zanimljivo izlaganje, kolega. Čestitam! Ako želite da ovu temu zajedno istražimo dublje, a možda i osobnije – slobodno mi se javite.“ Blago se nagnuo prema njegovom uhu i tišim glasom dodao: „Nije sramota zatražiti pomoć. Događa se i najboljima.“ Potom se naklonio i udaljio.
Džek Mate stajao je nasred pozornice.
Poražen vlastitim trijumfima.
Umoran.
Sam…
Epilog
Mate Prikolica sjedio je u kolicima i gledao u vrata koja je za sobom zatvorila žena s kojom je proveo sedam godina svog života. A onda je skinuo cervikalni ovratnik, ustao iz kolica i uputio se prema hladnjaku.
Da, njegova je fizikalna terapija već neko vrijeme pokazivala napredak. Kao i psihoterapija. I to kakav napredak! Posebno po pitanju bijesa i besmisla. Ali nije išlo preko noći! Dug je to i složen proces. Ali stvaran…
No, odlučio je zatajiti Jogurtici da mu kolica više ne trebaju. A ni ona! Znao je da cura nema kapaciteta ostati kada život postane težak. Stoga je iskoristio krizu kao priliku da sama ode – prije nego što dođu stare i potrebite godine. Jer tada samo ljubav pomaže…
Da, to je bilo nepošteno. Ali Mate još nije znao drugačije voljeti. „Volio sam mrzeći. Da sam barem znao drugačije…” priznao je sebi što stari ljuti Jack nikada nikome ne bi.
Pogledao je u hladnjak. Bio je gladan. Jako! Trebao je nešto toplo. Čvrsto. Punog okusa. Ali u frižideru nije bilo ničega – osim jogurta. Uzeo je jedan. Pogledao ga. I bacio u smeće. „No more!“, promrmljao je gledajući smeće, a onda napravio pokret kao da udara po gitari: „Hit the road, Jack, and don’t ya come back. No more, no more… Hit the road, Jack…“