Možda je najvažniji izbor u životu — s kim ćemo ga proživjeti.
A možda je najvažnije pitanje pri tom izboru: Tko postajem uz ovog čovjeka? Postajem li nevidljiva, nebitna, sve manja? Ili uz njega postajem žena kakvu nisam ni slutila da mogu biti — hrabrija, slobodnija, življa, više svoja?
Neće te muškarac pretvoriti ni u boginju ni u babušku. To odlučuješ ti u trenutku izbora.
Babuška bira iz straha da ne ostane sama. Zato zanemaruje ono što vidi, opravdava ono što osjeća i nada se da će sutra biti drukčije. Boginja ne bira iz straha. Ona gleda što taj odnos već danas čini s njom.
Ne možemo znati budućnost, ali zato postoje udvaranje, susreti, razgovori, dejtanje. Dovoljno vremena da osjetimo jesmo li uz nekoga viđene ili nevidljive, podržane ili umanjene, rastemo li ili se skupljamo.
Ljudi se rijetko promijene preko noći. Znakovi uglavnom postoje mnogo prije nego što ih odlučimo priznati.
Ali postoji još jedan mogući odgovor.
Ponekad, koliko god dobro birale, nemamo koga izabrati. Ne pojavi se onaj s kojim želimo i možemo dijeliti život. I ostanemo same.
I tu opet biramo.
Jer i samoću možemo živjeti kao babuška ili kao boginja. Babuška će je doživjeti kao poraz, dokaz da je nitko nije izabrao. Kukat će nad onim čega nema i možda iz tog straha naposljetku pristati na bilo koga, samo da više ne bude sama.
Boginja neće romantizirati samoću. I ona može željeti ljubav, muškarca, bliskost i život udvoje. Ali neće zbog toga vlastiti život pretvoriti u čekaonicu. Uzet će od samoće ono najbolje što ona nudi: slobodu, prostor, vrijeme, tišinu, mogućnost da ode kamo želi, stvara, istražuje, raste i upozna sebe na način koji je moguć upravo kada nikome ne mora prilagođavati svoj ritam.
Jer neke stvari doista možemo doživjeti samo udvoje. Ali neke možemo doživjeti samo kada smo same.
Boginja zato ne bira između muškarca i samoće.
Ona bira između života u kojem vene i života u kojem cvjeta.
S njim ili bez njega.