Taseografija je tradicionalno tumačenje simboličnog značenja oblika koje ostavljaju talog kave, listići čaja ili talog vina.
U šalici se promatraju oblici, linije, krugovi, figure, njihova povezanost i položaj. Ono što je bliže rubu povezuje se s bližim događajima, a ono na dnu s dubljim, emocionalno težim i sporijim temama.
Ali meni je od samog proricanja zanimljivije nešto drugo – talog kao projekcijsko platno nesvjesnog.
Ogroman dio informacija naš mozak obrađuje izvan svjesne pažnje. Registriramo obrasce, mikroreakcije, emocionalne tragove, tjelesne senzacije i sitne znakove koje svjesno nikada ne pretvorimo u misao.
I onda pogledamo u naizgled kaotičan talog.
Netko u njemu vidi pticu. Netko slona. Netko odlazak. Netko spajanje… Talog je isti. Ali oko koje ga gleda nije.
Tada pitanje nije: „Je li to zaista zapisano u šalici?“ Nego: „Zašto je moje nesvjesno upravo iz tog kaosa izdvojilo baš tu sliku?“
Tu taseografija postaje zanimljiva. 
Jer nesvjesno ne mora znati budućnost da bi znalo nešto što svjesni um još nije priznao. Možda je već registriralo želju, strah, privlačnost, unutarnji konflikt, očekivanje ili obrazac koji svjesno još pokušavamo objasniti, kontrolirati ili zanijekati.
Zato šalicu možemo čitati kao razgovor s vlastitim nesvjesnim kroz slike.
Možda nam talog neće reći što će se dogoditi.
Ali zanimljivo pokaže što je već u nama.