Ponekad muškarca od žene ne udalji ono što govori, nego način na koji govori. Tonalitet!
Babuška koristi ton kao oružje. Prigovara, ispravlja, ispituje, docira.
Posuđe postane optužnica, neodgovorena poruka saslušanje, pogrešno napunjena perilica dokaz njegove nesposobnosti. Čak i kada govori nešto sasvim razumno, njezin ton poručuje: Opet nisi dovoljno dobar. Glup si!
I muškarac se s vremenom zatvara. Ne nužno zato što mu nije stalo, nego zato što se uz nju stalno osjeća kao da je na popravnom ispitu.
Boginja također kaže što joj smeta. Ali ne umanjuje muškarca da bi se njezina riječ čula. Ne zvuči k’o inkvizitorica.
Govori mu kao muškarcu kojeg poštuje. I upravo zato njezin ton u njemu ne izaziva potrebu da zatvori uši, nego želju da da najbolje od sebe. To znači da prostor između njih ima dobru akustiku.
Mekoća nije slabost. Ponekad je upravo ona najveća moć ženskoga glasa…
A ponekad i nije.
Boginja kaže jasno, mirno i jednom.
Dobro, možda dvaput…
Ako i tada ispada k’o da govori zidu, možda problem nije u tonalitetu nego u prijemniku.
A ako prijemnik sasvim dobro radi, samo ga ne zanima program koji emitiraš… hm… onda nemoj pojačavati ton. Promijeni radio.