Postoji jedan uobičajen oblik nervnog nadražaja kojeg greškom nazivamo „radost“. Riječ je o „radosti“ koja je uvjetovana nekim vanjskim događajem, a kojeg označavamo kao „sretan“. No, neumjereno uzbuđenje je neprirodna radost i loša energija. Ona šteti srcu. Na primjer…
Babuška se toliko obraduje svatovima, kolačima i tamburašima da se prejede, prepije i prepuši. Neš’ ti radosti! U njoj nit mira, nit čistoće. To nije radost. To je uneređenost. To je reanimacija bolnih stanja. Radost, za koju je potreban povod, iscrpljuje. Nakon burnog radovanja si opustošena. Tvoja energija je umanjena i zamućena.
Istinska je radost svijetao i čist osjećaj. Založen je u postojanju. Ne ovisi o vanjskim uvjetima. On je bezuvjetan. Struji iznutra prema van. Njegovo kretanje proizvodi dobrobitnu energiju. Njome izražavaš dobroćudan odnos prema svijetu.
Dobro se raspoloženje ne dostiže naporom ili bukom. Ono ti samo dolazi posve tiho kada disanjem unosiš u sebe dovoljno životne energije. Babuška, koji je ovladalo disanjem, shvaća da je sretna zato što je živa. Sam proces disanja joj donosi nešto slatko poput meda.
Svatovi, kolači i tamburaši nisu izvor radosti. Oni su nadraživači. Kao takvi nisu toliko važni da bi ih udostojila poistovjećivanjem. To bi bila duhovna nezrelost. Ti si puno više od lakmus reakcije kojom se utvrđuje je li tvoje okruženje kiselo ili lužnato; usrećujuće ili unesrećujuće.
Izvor radosti kojeg si oduvijek tražila je u tebi. Kreni prema njemu usmjeravajući svoju najkvalitetniju pažnju na ljepotu, zagonetnost i čudo života. I čini to kroz disanje. Diiiiiiiiiiši, boginjo! Disanje ti omogućava radost života i same sebe.
-Balki, ajd’ ti sad za kraj reci neku poslovicu o sreći!
-“Tko rano rani dvije sreće grabi.”
-Ma tu svi znamo… Reci neku drugu!
-“Pametnom i jedna dosta.”