Topla, meka svjetlost opustila me toliko da su mi se uši širom otvorile za kavansku simfoniju: zveckanje šalica, zvon žličica, šum aparata za kavu i prigušene razgovore za susjednim stolovima. Tempo su davali koraci konobarske ritam-sekcije u ulaštenim crnim cipelama i vintage odorama…
Jedan od njih upravo nam je prilazio. Nosio je pladanj iz kojega se vijugavo širio zavodljivi miomiris. I krenuo u besramno osvajanje mojih osjetila. Najprije je nježno dotakao prostor mog oblaka. A onda mi se, bez pitanja, drsko i odlučno, uvukao u nosnice. Odgovorile su mu tihim drhtajem…
Miris je gust… Taman… Mmmm… Uzbudljiv…
Baš kao i muškarac koji sjedi nasuprot mene…
Prati ga reputacija zanimljivog, uspješnog i muževnog rariteta. Čula sam da je zavodnik. To me privlači. Jer najuzbudljivija igra koju poznajem je upravo igra zavođenja. Ali toliko rijetka koliko i pogrešno shvaćena da se, unatoč svim svojim kilometrima u štiklama, baš i ne mogu pohvaliti zavedenošću. Češće bi ti pokušaji završavali muškarčevom kapitulacijom pred sumnjama u samoga sebe i preusmjeravanjem na neku bržu i lakšu opciju, nego mojim mahanjem bijelom zastavom.
Muškarčevo preusmjeravanje je trenutak kada mnoge žene krenu spašavati njegovu slabost i nemaštovitost aktivirajući svoju. Koriste maštu da mu poprave performanse – samo da ne bi ostale nezavedene. Jer žene trebaju zavođenje. Ili preciznije, trebaju sigurnost.
Igra zavođenja – njegova primicanja i njezina uzmicanja, njegova davanja i njezina odbijanja, njegove vatre i njezina „leda“ – služi testiranju. Je li njegov interes tek hir, ili stvarna znatiželja? Ima li njegova sigurnost pokriće u karakteru, ili ne? Jer ako pokriće postoji, žena konačno može spustiti gard i uzeti predah od obrane i zaštite u vlastitoj režiji. Cijeli njezin neurološki sustav vapi da bude očaran, a ne razočaran.
Zato je zavođenje jedna od najmoćnijih vještina. Terapija! Ali njegova moć nije u trikovima. Nego u velikodušnosti. Pravi zavodnik pokušava polako i s poštovanjem ući u svijet žene, njezinih želja, uspomena, snova, nada. Pred takvima nam otpor popušta. Želimo ga slušati. Počinjemo mu vjerovati. Sviđa nam se. Ponekad se i zaljubimo…
Zavodnik nas odmiče od svakodnevnice i stvara posebno iskustvo: iznenađenje, atmosferu, pažljivo osmišljeni trenutak…
Dosadan zavodnik nudi nešto predvidljivo i obično: „Bok! ‘Oćeš na pizzu?“…
A ubojica zavođenja… on ti pošalje fotku svog spolovila u inbox pa čeka da pošandrcaš od ganuća, miline, radosti i sreće neviđene…
Pravo zavođenje je teatralan način kojim muškarac pokazuje ženi koliko mu je do nje stalo. Traži zaigranost. Angažiranost. Pokazuje jesi li mu igračka ili izazov? Usputna stanica ili konačna destinacija? Istovremeno, njegov trud legitimira njega samog. Pokazuje je li jeftin ili dragocjen? Problem ili rješenje?
Srknem čokoladu. Kremasta stvar sporo mi se slijeva niz grlo. No, vrelina joj još uvijek prikriva stvarni okus. Ne mogu dokučiti jel’ fina i dal’ mi prija? Da… Temperatura je ključna. Ako je hladno – okus je mrtav. Ako je prevruće – izgoriš. Ali ako baš moraš birati – bolje iskulirana nego isflambirana…
Ne, ne… Muškarac ispred mene definitivno nije zavodnik amater. Zna pravila igre. Lako izbjegava zamke koje ga mogu učiniti odbojnim. Topi na laganoj vatri.
Trudi se, ali ne previše. Ne očito. Ne očajno. Ne pokušava me impresionirati. Samo opustiti. Razoružati. Jer najbolje zavođenje ne izgleda kao zavođenje. Već kao ugodna osobnost. Ne osuđuje. Ne moralizira. Ne ispravlja. Nudi razgovor, a ne lekcije. Ne reklamira svoju vrijednost, jer bi time samo probudio moju sumnju. Ne napada moja uvjerenja, ne uvlači me u rat stavova, ne vodi me u nadmetanje „čiji je veći“. Kuži da bih u tom slučaju samo napustila, i pisoar koji nisam htjela, i čokoladu koju sam htjela.
Kad smo već kod čokolade…
Opet zabijem nos u šalicu. Licnem. Je li prava?
Ili je neka kemija koja glumi okus čokolade?
Glump.
Preslatka.
Zašto? Što skriva tom nametljivom slatkoćom?
Slutim prevaru.
Promatram čokoladu.
On promatra mene.
A onda ja promatram kako me promatra.
Osmijeh mu je na mjestu.
Riječi su mu na mjestu.
Djeluje zainteresirano.
Kima glavom već sat vremena.
(Dobro, šalim se.)
Sve izgleda ispravno.
A ipak — nešto ne štima.
Nije to lako objasniti…
Ali…
Između nas se ne stvaraju niti.
Kao da razgovaram s čovjekom koji je naučio kako se ponaša zainteresirana osoba, ali ne osjeća ono što pokazuje. Ne zato što ne želi. Dapače, on nešto osjeća i pokušava s tim stupiti u kontakt. Ali ne može. Kao da emocija ne putuje kroz cijelo njegovo biće, nego negdje zapne… negdje nadomak srca…
On me ne gleda u oči! Tek tu i tamo od vrata naniže. Ali čak ni u tom pogledu nema strasti. Hladan je. Prazan. Kao da iza nema nikoga. Osim skenera. Usta se smiješe, ali oči ostaju nepomične. Riječi su meke, ali pogled ne omekšava. Usta i oči ne govore isto. Totalni raskorak. A u raskoraku – provalija.
Prva reakcija na susret s provalijom je – bijeg. Ali onda kreću pregovori protiv same sebe. Možda mi se samo čini? Jesam li preosjetljiva? Vjerojatno pretjerujem. Više vjerujem onome što želim vidjeti, nego onome što zaista vidim. Ali moje tijelo je već reklo: „Nije mi dobro! Ovo nije čokolada. Ovo je otrovna kemija. Pljuc!“
Iako sam otrov pljucnula na vrijeme, tijelo mi se ipak prepolovilo. Dio iznad struka hoće biti fin: Čekaj, on je samo jedan ranjen i nesretan čovjek, budi ljubazna i pazi da ga tvoj odlazak ne povrijedi. Ali dio ispod struka daje petama vjetra: Fućkaš empatiju, pokrećem evakuaciju!
I dok „donji dom“ bježi naprijed, „gornji dom“ se osvrće nazad. Da mu bar mahne!
Jer dama je dama.
I opet sama.
S razlogom…
Događaji koji su uslijedili pokazali su da je provalija između usta i očiju progutala dragog i dobrog čovjeka, a prema svijetu ispljunula lika koji ga glumi – lika koji se pravi da ima nabrijan život, da je sve super i sve je za pet…
U njegovom životu nema boginje. Tek robinje. Jer sve njegove “strasti” tek su dobro uigrani rituali moći. Koji se ne smiju mijenjati. Da mu ne poremete rigidne sustave obrane. Pa mu je život vječito ponavljanje istih scena i odnosa.
Ploča je pokvarena.
Ali show must go on.
Ipak, ma koliko dobar glumac bio, nitko ne može cijelo vrijeme držati predstavu. Tako se jednom dogodilo da sam, posve nenamjerno, probila njegovu igru. Samo sam komentirala jedan zadivljen ženski pogled upućen njemu. Njegov ego nije izdržao – morao se pohvaliti. Pokazao mi je svoj Instagram: prati tri tisuća žena! „Od toga sam trećinu osvojio. Kužiš?”
Ooo da, kužim… Iako s njim nisam u vezi, ta se brojka takvom težinom sručila na mene da ne pamtim grozniji osjećaj beznačajnosti. Ali, ako je meni mučno, kako je tek ženama koje su s njim u vezi? Otkud mu reputacija zavodnika?
Zavodnik te zavodi pazeći te kao kap vode na dlanu, dajući ti osjećaj da si jedna i jedina na svijetu i da nema usporedbe. A ovaj čovjek čini sve suprotno. On bilježi kvantitativne pokazatelje zavedenih žena. Rastom brojeva regulira vlastitu anksioznost. Pritom ostavlja pomor za sobom. Da, on je zavodnik – zavoda za statistiku. Birokrata! Kome je to privlačno? Osim ljutoj rani. Doduše, nju imaju skoro svi.
Teško je zavesti ispunjenu i zadovoljnu osobu. Da bi zavođenje bilo uspješno, zavodnik mora pogoditi rupu na duši. Tada meta dobiva opsesivan osjećaj da zavodnik ima nešto bez čega više ne želi živjeti. A to je opasno ako je zavodnik manipulator koji to želi iskoristiti.
Zbog strogih društvenih normi, u prošlosti su žene morale razviti precizan radar. Muškarac je morao pokazati karakter. Časne namjere. Povjerenje se nije davalo unaprijed. Stjecalo se… A danas se sve želi odmah. Moderno je biti brzo, lako i masovno seksualno dostupna, pa svaka priča o oprezu i udvaranju zvuči retro.
Jesu li to zaista tempi passati? Ne bih rekla. Jer muškarci su i dalje veći, jači, agresivniji – opasniji. I unatoč svekolikoj testosteronizaciji žena, pojam seksa i dalje nema isto značenje za žene i muškarce. Za neke je seks svjetovna stvar. Za neke sveta. A za neke — sotonska. Preobraćeni ženskaroši i manipulatori su naj naj najstroži očevi svojih kćeri. Ne bez razloga!
Zato je vrijeme dano zavođenju jedan od najmoćnijih ženskih saveznika. Usporavanje istroši sve naučene rečenice, taktike, trikove, igre i zavodničke strategije. I tada bude jasno: gleda li te samo kao komad mesa jer je slijep za sve drugo? Ili te gleda zato što te vidi?
Jer ako je ovo drugo, uh, onda je to prilika za nešto iznimno. Mislim da se događa rijetkima. I mislim da se događa samo jednom u životu. A to je da stalno i stalno zavodite jedno drugo do iznemoglosti… do ljubavi… i dalje…
Epilog
Topla, meka svjetlost opustila me toliko da su mi se uši širom otvorile za kavansku simfoniju: zveckanje šalica, zvon žličica, šum aparata za kavu i prigušene razgovore za susjednim stolovima. Tempo su davali koraci konobarske ritam-sekcije u ulaštenim crnim cipelama i vintage odorama…
Jedan od njih upravo nam prilazi: “Evo Vaše čokolade. Bez zaslađivača. Organska. Prava! Kako ste i tražili“, rekao je konobar spuštajući šalicu ispred mene…
Miris je gust… Taman… Mmm… Uzbudljiv…
Baš kao i muškarac koji sjedi nasuprot mene…