Piše Roki maturalni rad i razmišlja o budućnosti koju korona limitira pred njim. Što biti? Čime se baviti? Bit će diktator – kaže. Odmahnem rukom i kažem da je već previše diktatura proizašlo iz globalizacije ali se zovu demokracije, te da smisli nešto originalnije. Na to će on: „Stranke su lijeve, desne ili centar. Ali se sve, kao, kreću prema naprijed. Pa kako smo onda sve nazadniji!? Sve je naopako! Stoga nam treba diktatura koja će društvo voditi ravno nazad! Rikverc je jedini smjer koji politički još nije iskušan.“
CURIK! Snažno potegnem kajase, ne bi li obuzdala misli koje pogoni tisuće konjskih snaga. Učinim to baš onako kako me učio dida Šime dok nas je kobila Olga vodala baranjskom ravnicom i halaševom močvarom. Manirom seoskog bećara popravim šešir, okrenem kola UNAZAD, pa fijuknem kandžijom u znak poticaja mašti da odgalopira na mjesto gdje se Drava ulijeva u Dunav, onda još dalje, niz struju, u prapovijest, kada su Div i Diva živjeli u civilizaciji koja se, poput valcera, širila s lijepog, plavog Dunava…
Govorim o mlađem kamenom dobu jer su u starije kameno doba ljudi živjeli u pećinama. Ne zato što su bili primitivni, nego zato što su bili genijalni – preživjeli su ledeno doba! Ali čim je neolit zatoplio, megabalkanci su počeli proizvoditi hranu, pripitomljavati životinje i odmah napravili savršene kuće koje su bile spoj arhitekture, umjetnosti i duhovnosti. Imale su od dvije do pet soba, dobru termoizolaciju, polirane podove, peći s puno više funkcija nego današnje, a neke čak i centralno grijanje.
Bila je to visoka kultura življenja. Kada su otkrili metal, njegova je primjenjivost bila na cijeni. Ali je rad u rudniku bio težak. I tada se odnekud pojavila prva zla misao – živjeti od tuđeg rada! Kada je ta ideja metastazirala, započele su pljačke i ubojstva. Pad civilizacije. Začet je matriks. Tisuće godina mira zamijenile su tisuće godina rata. Oni se nisu vodili zbog manjka resursa – već zbog njihova stavljanja pod kontrolu. Ona se uspostavljala strahom, a strah bolom. Dive i divovi neolita koji su živjeli Boginju – mir, sklad i ljubav – nisu imali obranu. Nisu u sebi imali zlo kojim bi odgovorili na zlo. Tako su ljudi-bogovi zaspali i postali robovi.
Jadranski pojas balkanske pra-civilizacije činila je i Danilo kultura. Na njezinim su razvalinama rođeni moji roditelji. No, kada su oni otvorili oči, ugledali su prizore drugačije od onih koje su gledali njihovi praroditelji prije šest tisuća godina. Umjesto žive i radosne Boginje, sada se štovao turobni plastični kip Velike Gospe. Umjesto s Majkom Zemljom, komuniciralo se sa svećenikom. Dogma je zamijenila činjenice, programiranje razumijevanje, režimi slobodu, a celibat ljubav. Znanje se više nije prenosilo usmeno nego pismeno, što je diskriminiralo nepismenu većinu i stvaralo duboki jaz između podanika i birokratskih egzekutora matriksa.
Za razliku od divnih bilih dvora praroditelja iz vremena velikih kamenih tvorevina, moji su roditelji rođeni u maloj kamenoj kući, crnoj od čađi s otvorenog ognjišta. Imala je prosti zemljani pod i često samo jednu prostoriju u kojoj se jelo i prelo, živjelo i umiralo. Kada bi svi pozaspali, moja bi im baka Zorka oprala odjeću i stavila na slamaricu, ispod sebe, kako bi je do jutra osušila svojim tijelom. Čitava je brojna obitelj jela iz jedne zdjele, grabeći drvenom kaciolom palentu s mlijekom. Znalo je biti i nečeg zelenog s krumpirom. Imali su ovce, češnjak, poneki vinovu lozu, smokvu… sve u svemu škrto.
Gdje je zemlja škrta, život je surov, a čovjek okrutan.
I paradoksalno, čovjek je bio najokrutniji upravo prema članovima vlastite rodovske zajednice koji bi poželjeli nešto promijeniti, učiniti drugačije. Jer kad je borba za život sve za što čovjek zna, onda je mukotrpnost njegova zona komfora. I on će je braniti i puškom, ako treba! Još ako mu je rečeno da „bude skroman i ponizan“ te da će „sve nagrade za patnje na ovom dobiti na onom svijetu“, onda će ga takvo kondicioniranje držati u tom sirotinjskom krugu života i smrti tisućama godina.
Drugim riječima, moji su roditelji došli na ovaj svijet u uvjetima u kakvima se nepromijenjeno živjelo još od vremena puno prije Krista.
Iako prostorno udaljeni, njihovo se odrastanje odvijalo na sličan način. Neka povišena budnost spajala ih je puno prije nego li su se, kao zagrebački studenti 60-tih, i fizički sreli. Tada su otkrili paralelizam svojih života: oboje rođeni u Dalmaciji, oboje „vlakom bez voznog reda“ nakon rata preseljeni u Slavoniju, oboje za studij odabrali Zagreb, i to fakultet do fakulteta. Oboje su bili prvi i jedini u svojim selima koji su krenuli na daljnje školovanje, potom studije, te završili na ponajvišim razinama sveučilišne profesure.
U vrijeme dok je moja mama radila na doktorskoj disertaciji, u okruženju nije postojala osoba koja je znala što znači riječ „ekologija“. Kada im je pokušavala objasniti da se radi o zaštiti okoliša, nije im bilo jasno zašto bi okoliš trebalo štiti? Međutim, ona je na studije učiteljskog i predškolskog odgoja ipak uspjela uvesti predmete ekologije, odgoja i obrazovanja za okoliš i održivi razvoj. U prijevodu, bila je pionirka u zaštiti Majke Zemlje na prostoru Balkanu, svećenica Boginje intelektualnog tipa. Naime, akademske titule su u 20. stoljeću bile autoritet koji je pružao izvjesnu garanciju da će rečeno biti uzeto za ozbiljno. I mnoge generacije studenata su je zaista uzele za ozbiljno… i nastavile njezinim putem…
S druge strane, moj otac je bio jedan od prvih kibernetičara balkanskih prostora. Kao profesor doktor ove moderne, interdisciplinarne znanosti, bavio se tehnološkim, filozofskim, biološkim i psihološkim zakonitostima upravljanja ljudima i strojevima, teorijama sustava, radom energija, te sistemima kontrole i informatizacije. U prijevodu, bio je doktor za matriks. Trebam li napominjati, da u vrijeme kada je on ulazio u ovu sferu (70-tih godina prošlog stoljeća), nitko u njegovoj okolini nije razumio čime se on, zapravo, bavi. Pokušavao im je objasniti da će jednoga dana svaka kuća imati kompjuter i pristup informacijama iz cijelog svijeta. No, minibikinibalkanci oko njega nisu imali blagu ideju što bi kompjuter trebao predstavljati, pa su ga gledali kao luckastog profesora.
Svi – osim mene! O njegovim vizijama budućnosti mogla sam diskutirati satima. Bile su mi zanimljivije od „Zvjezdanih staza“. On i mama su mi ostavili u naslijeđe biblioteku s više od tisuću naslova. I još dragocjenije – cjelovitost. Naime, iako posvećeni znanosti, oni su uspjeli stvorili lijep dom i skladan brak. Bili su zgodan par. Visoki, uspravni, svoji. Div i Diva. S takvom lansirnom rampom, svog sam Diva srela u vrlo ranoj dobi. Život mi je propupao na svim poljima. A onda je došao rat – i sve promijenio!
Do svoje pedesete sam intenzivno prikupljala iskustva, učila, osluškivala i zapisivala život. Nisam ni sanjala da je moja misija buđenje duboke ženstvenosti kroz suprotstavljene pojmove matriksa i Majke Zemlje, odnosno babuške i boginje. Ali nakon što sam osvijestila svoju misiju i preduvjete obiteljskog okruženja koji su bili potrebni za njezinu aktivaciju, nikada se više ne bih usudila pomisliti da su roditelji i djeca slučajni spoj. Specifičan način na koji se povezuju individualne svrhe majke i oca, postaje platforma nove svrhe koja na zemlju doziva njihovu djecu. Tu slučajnosti nema. Obiteljska konstelacija je ugovor. Precizan i dalekosežan.
I tako moji roditelji u jednom životu napraviše kvantni skok kakav njihovi preci ne napraviše ni u šest tisuća godina: od ovaca i krumpira do mobitela i Facebook profila. Ali, učinili su to i mnogi drugi. Dvadeseto stoljeće otvorilo je na Balkanu neki prozor kroz koji je ušla svježa svijest. Poklopilo se to sa socijalizmom i nesvrstanošću, te nametnulo pitanje: ako čovjek može ostvariti takav napredak u jednoj generaciji, kakav napredak može ostvariti u nizu generacija? Nezamislivo! Ali sad znamo da je moguće. Štoviše, prirodno! Pa kakva to onda sila može napraviti toliki pritisak na ljude, da im životi ne napreduju tisućama godina. Tko nas to gazi?
Svjetski lideri u obliku državnika i kraljevskih obitelji, još su uvijek vidljivi dio piramide moći. A čim su vidljivi, znači da nisu bitni. U svijetu velikih iluzionističkih predstava, svi su oni tek likovi za skretanje pažnje: je li predsjednica smršavila; kakva je haljina prve dame; kome se nasmiješio britanski kraljevski par; koga je ignorirao američki predsjednik…? To su pitanja koja političare drže na razini estrade, kako bi „duboka država“ mogla neprimjetno povlačiti poteze koje joj nalaže matriks. Nije novost ako kažem da matriks upravlja uz pomoć mreže tajnih društava, koje, na najvišim razinama, vladaju ezoterijskim znanjima. Kako?
Financijski, politički i religijski najjača tvorevina matriksa je Vatikan. Njegovo poslovanje vode Jezuiti. Smatraju ih „vojskom Rimske crkve“, a osnovao ih je okultist Ignacije Loyola, koji je napisao čuvene „Duhovne vježbe“. Njihovim se provođenjem navodno pada u trans, a „osoba biva opsjednuta zlim silama“. U tom je stanju sposobna počiniti svirepe zločine, što je bio slučaj tijekom srednjovjekovne inkvizicije, te pri nedjelima zločinaca mračnih odora II. svjetskog rata i okultnog Trećeg Reicha.
Bivši jezuita, dr. Alberto Rivera, kaže da su „najopasniji ljudi oni koji su naizgled vrlo religiozni, posebno kad su organizirani i kad su na uglednim položajima. Ovi ljudi, koji se pretvaraju da vole Boga, pribjeći će ubojstvima i svemu drugom što je potrebno da bi ostvarili svoje mračne ciljeve. Oni su lukavi, inteligentni i bezosjećajni političari koji žive u skrivenom svijetu tajni, intriga i okultizma.“
Pod krinkom pobožne milosrdnosti često se skriva nezamisliva nemilosrdnost.
Jezuiti su link između Vatikana i svjetske političke elite u gospodarenju svijetom. Direktno su upleteni u nastanak i nestanak država i njihovih vođa i vlada, te ratova, prevrata, revolucija i režima. Kontroliraju banke i svjetsku trgovinu. Uz pomoć medija, komunikacijskih uređaja i društvenih mreža, manipuliraju gotovo svakim čovjekom na zemlji. Ono što žele postići je New World Order, svijet s jednom vladom i jednim papom. Uostalom, papa i sad ima utjecaj na milijardu ljudi. Ali on nije vrhovni poglavar. Iza pape obučenog u bijelo stoji pravi, vrhovni poglavar Vatikana, Katoličke crkve, Iluminata, Masona i tajnih službi koji vodi cijelu predstavu. To je Jezuitski general – Crni papa.
Zahvaljujući takvom ustroju, ništa se na ovom svijetu ne događa slučajno! No, većina i dalje vjeruje u spontane događaje i transparentno i dobronamjerno djelovanje vlada i vladara. Imam kolegu koji je vjernik tog tipa. Taj je Roki uvjeren da će ga SAD predsjednik osobno obavijestiti ukoliko namjerava preuzeti novi izvor nafte na Bliskom istoku. Njemu ideja jedne svjetske vlade djeluje k’o zbor anđela. I sve dok je tako, demoni mogu proći kao sveci, terorizam kao mirovna misija, a korona kao epidemija, a ne kodni naziv za konačno porobljavanja čovječanstva.
Ali strašno stanje do kojeg je svijet doveden, URLAAAAA da su lideri svijeta psihopate, a izvršitelji idioti. “Po djelima ih prepoznajte!”
Što je omogućilo zlu da zavlada svijetom? Puno je velevažnih rasprava o porijeklu zla. Ali meni se čini da je stvar relativno jednostavna – zlo je postalo moguće u trenutku kada je muškarac zaboravio voljeti ženu. Odakle mi to? Iz činjenice da iz odnose žene i muškaraca nastaje novi život. Ne bi li onda u tom odnosu trebalo potražiti i sve druge odgovore o životu!? I ako su rješenja doista na tom izvoru života koji se otvara kada se žene i muškarac vole – onda smo sada MI na potezu!