Autentična žena – boginja – u mom se životu pojavila kao posljedica susreta s autentičnim muškarcem…
Putovi su nam se isprepleli u vrijeme kada sam ja još bila tinejdžerica, a on već zagazio u četrdesete. Bio je izvanredan u svakom pogledu. No, ne i lak za suživot. Predstavljao je izazov čijoj je kontroliranoj ludosti malo tko dorastao. Svaki trenutak s njim imao je u slojevima upakirano značenje. Poput jednog ovakvog…
Noć je već daleko odmakla. Društvance se porazbacalo po jastucima. Tišinu prostorije, obasjanu tek vatrom iz kamina, ispunjavao je bas njegova glasa. Ta nam je vibracija prenosila svjedočanstva iz egzotičnih svjetova čijih smo postojanja jedva bili svjesni. Okružili smo ga poput kakva vrača i njegova putovanja upijali s uživanjem i strahopoštovanjem…
Sa svojih 19 godina nisam imala osobitih iskustava s alkoholom. A te sam noći, pomalo začarana svime, pila julišku. Ljutu! I čudila se kako ne djeluje na mene. Pa sam posezala za još. A on mi je dolijevao bez primjedbi. Mirno. I autoritativno. Stoga sam povjerovala da je sve uredu. Ali nije bilo. Alkohol me počeo obuzimati. U glavi mi se zamutilo. Pozlilo. Pakleno. Do jutra. A onda sam se valjda onesvijestila…
Kada sam se konačno probudila, on je već uredio stol i pristavio objed. Izvukao je najbolje suđe te složio jednostavan ali otmjen i ukusan gurmanski doživljaj. „Baš smo se lijepo sinoć napili“ komentirao je suzdržavajući smijeh. „Ljubazno od tebe što kažeš ‘mi’ jer pijana sam bila samo ja“ uzvratila sam. No, odgovorio je da nije tako rekao zato što je ljubazan, nego zato što je ratnik.
Jedan ratnik, objašnjavao je, mora uvijek držati ravnotežu božici koja je posrnula. „A zašto me ratnik, mrtvo hladno pustio da se otrujem? Zašto me nisi zaustavio i zaštitio? Iskusniji si, stariji, trebao bi biti odgovorniji…“ durila sam se pa on više nije mogao suzdržavati svoj besramni grohot. Bila sam uvrijeđena. Ali naučila sam lekciju o ratniku. (U tome mi je pomogao i Castanedin Don Huan.)…
Ratnik je odmetnik s istančanim ukusom, često neshvatljivim ponašanjem i dalekosežnim djelovanjem. Kada kažem „ratnik“, ne mislim na počinitelja gluposti i nečovječnog nasilja, već na pravog ratnika koji se suočava s lažnim ja, a koje lišava čovjeka njegove moći. Ratnik je magičan. Ali nemilosrdan. No, za pravog ratnika, nemilosrdnost nije okrutnost – već protuotrov samosažaljenju! Jer ono nije ništa drugo nego cmizdrenje nad samonametnutom impotencijom.
Samovažnost je također prerušeno samosažaljenje. No, kada i tu samoobmanu jednom spozna, uhvati se u koštac s egom i pročisti ga kroz srce, ratnik dobiva više energije. Ako je čvrsto drži za uzde, ona mu osnaži znanja iz nesvjesnog pa se ona probiju do svjesnog. Tako postaje samosvjesniji. Sigurniji. Sad je spreman dopustiti misao smrti…
Razmišljanje o neizbježnom kraju održava mu trezvenost. Bez čistog pogleda na smrt, u životu ratnika nema ni jasnoće, niti ljepote. A one se najjače odražavaju u očima. Što je nemilosrdniji, to je sjaj ratnikovih očiju jači. Taj sjaj je sila koja gospodari namjerom. Ona je korak iza žaljenja.
I baš s tog mjesta, on je jasno vidio kako padam u ulogu žrtve alkohola u pokušaju da, na posve djetinjast način, ispadnem kulerica koja nisam. I ratnik je morao djelovati po svom. Nije mi mogao dopustiti da ulogom „dame u nevolji“ moje lažno ja priskrbi ikakvu pažnju, a na račun odricanja od vlastite moći.
Jer njegov je pronicljiv pogled prepoznao i to da, iza maske blagosti i razumnosti, i ja skrivam nemilosrdnost. I jednom kada ju je provokacijom raskrinkao, više nisam mogla prikrivati urođenu žestinu…
Što se zapravo dogodilo te noći? Jedna je babuška otrovana, a jedna ratnica pobuđena.
A to može samo ratnik… samo div…